Sportsko streljaštvo

Za ovu temu sam se odlučio jer sam i inače ljubitelj oružja, a i sam se prilično davno kao klinac i omladinac aktivno bavio sportskim streljaštvom i bio tzv. majstor strijelac. Danas sam samo aktivni promatrač, i funkcioner u klubu, i povremeno za svoju dušu opalim par ( stotina) metaka.
Ovdje ću Vam nastojati opisati ovaj predivni sport koji kao takav ne poznaje dobne granice, njime su mogu baviti svi, od djece, odraslih, pa i ljudi u poznijoj životnoj dobi.
Podjednako dobro i muškarci i žene.
Cijenio bih da ne komentirate dok ne dovršim a onda Vam mogu odgovoriti na Vaša pitanja i razmišljanja.

Dakle, sportsko streljaštvo je natjecateljski/takmičarski sport koji razvija umijeće pokretnih i nepokretnih meta korištenjem različitih vrsta zračnog i vatrenog oružja.
Naglašavam da ga ne treba miješati sa streličarstvom gdje se koriste luk i strijela, pa i samostrel, iako su i sportsko streljaštvo i streličarstvo olimpijske discipline.
nerijetko se događa da vrsni strijelci, kasnije prelaze na luk i strijelu ili samostrel, kao što je slučaj u Hrvatskoj, i gdje imamo osvajače medalja i sa najvećih natjecanja.

Kao što sam uvodno spomenuo, streljaštvo nema dobnih granica. Ja sam počeo kao klinac od 10 godina, danas je to 12 godina sukladno zakonu, i to je jedini sport gdje je strijelac sam na vatrenoj liniji i gdje se bori sa vlastitim limitima. Postoje treneri i instruktori, mora se puno raditi i vježbati, ali kad dođe na vatrenu liniju, tamo si sam. Streljaštvo je idealan sport za stjecanje samopouzdanja, jer se puno, putem treninga radi na psihologiji strijelaca, povezanih sa rezultatom. Strijelac se bori sa vlastitim granicama. Dakle, strijelac se ne bori sa drugim natjecateljima nego sa samim sobom.
Dakle, bitna je tehnika ( tehnike disanja, stava, uvježbanosti pri podizanju i spuštanju oružja, njegovom punjenju itd.) kao i sa psihom samog strijelca.
Upravo, zbog navedenog, streljaštvo se može ocijeniti kao sport u kojem je psihologija s rezultatom povezana snažnije nego u bilo kojem drugom sportu.

Činjenica je da danas mladi nemaju puno zainteresiranosti za ovaj sport, za razliku od bivše nam države, gdje je ovaj sport bio cjenjeniji nego ikad, masovnost je bila znatno izraženija nego danas, a znamo da se Jugoslavija sam izborila za sebe u krvi i pepelu NOB-a, da se u školama predavala Obrana i zaštita, kao poseban predmet ( od kojeg su bili oslobođeni svi aktivni strijelci takmičari i članovi strelj. klubova), a ranije smo imali i tzv. Predvojničku obuku i u srednjoj školi obavezno gađanje iz vojničke puške M-48, kojega su također bili oslobođeni registrirani strijelci iz klubova.

Sve je to bilo u sklopu Teritorijalne obrane, klubovi su financirani dosta iz Državnog budžeta, a najbolje sa opremom i naoružanjem su stajali klubovi koji su u svom nazivu imali predznak Tito.
Mi smo to smatrali nepravednim, jer smo imali fenomenalne rezultate u ono doba.
Npr. strelj. klub " Maršal Tito" iz Sl. Broda je imao 190 aktivnih strijelaca koji se natječu najviše iz ser. zračne puške, i standardne zračne puške, mi iz Vinkovaca smo imali 30, a na svakom natjecanju smo ih redovno pobjeđivali. Naša oprema se nije mogla mjeriti sa njihovom ( mi smo imali, oružje, srelj. jaknu i rukavicu, i dijabole od Strelj. saveza Jugoslavije koje su bile grozne, crne i mrljave, a pucali smo u patikama. ) Brođani su imali kompletnu opremu, jakne, hlače, strelj. cipele, rukavicu, antifone, dijabole iz Njemačke RWS proizvođača,kao i njemačke puške, čepiće za uši, trenerke i svoj vlastiti autobus. No, kao što znamo, boj ne bije svijetlo oružje, nego srce u junaka.
Da ne govorimo o stručnom kadru gdje su imali plaćene trenere i psihologe,  dočim su kod nas bili ljudi volonteri i zaljubljenici u ovaj sport koji su to radili u slobodno vrijeme.
Takvih klubova je u SFRJ bilo mislim 5, a bilo je klubova iza kojih su stajale u to vrijeme moćne industrije npr. " Kablovi Svetozarevo", " Crvena zastava " iz Kragujevca i sl.

Danas se to jako promijenilo. Od samog natjecanja, treninga, opreme, propozicija i slično. Oprema je iznimno skupa, pa osim klubova i udruga, u nabavci opreme sudjeluju i roditelji i sami strijelci. Ako je strijelac stvarno nadaren, i ide ka vrhu, onda može očekivati i podršku lokalne zajednice u kojoj živi, državnu stipendiju i neke druge olakšice. Sami klubovi dobivaju na god.razini određeni novac od Strelj. saveza države, a ovisno o rezultatima, i eventualno reprezentativcima, ti iznosu mogu biti i veći, a mogu biti i u opremi.

U nastavku ću dati pregled izvedbi oružja, discipline u kojima se strijelci natječu i neka osnovna pravila.

Oružja korištena u streljačkim disciplinama mogu biti standardna, sportska ili slobodna, ali mogu biti i tzv. serijske izrade.

Svaki početnik prolazi školu streljaštva sa oružjem serijske izrade. To su one klasične zračne puške koje je proizvodila Crvena zastava iz Kragujevca.

što se tiče disciplina, ima ih jako puno, a ja ću navesti one koje se rabe u olimpijskom programu i koje su najraširenije i najpopularnije među strijelcima.

PUŠKA

- Disciplina Puška - trostav 300 m( meta je na 300 m udaljena od vatrene linije i kružnog je oblika), a puca se u ležećem, klečećem i stojećem stavu. Radi se naravno o vatrenom oružju.

- 300 m standardna puška, također trostav

- 50 m MK puška, trostav i ležeći stav ( MK je kratica za mali kalibar)

PIŠTOLJ

- 50 m pištolj

- 25 m pištolj - brza paljba

- 25 m standard pištolj

- 25 m pištolj

- 10 m zračni pištolj

Napominjem da se kod pištolja radi samo o stojećem stavu koji je općenito najteži od svih stavova jer je najmanja dodirna podloga sa tijelom strijelca u odnosu na podlogu.

SAČMARICA

- Trap

- Dupli trap

- Skeet

POKRETNE METE

50 m pokretna meta

- 10 m pokretna meta

- 10 m zračna puška serijska ili standardna

Uz ove discipline u novije vrijeme postoji i natjecanje iz snajperske puške 300 m ležeći.

Tu su dozvoljene sve puške, ne i automatske, koje se pune pojedinačno svaki metak posebno, ograničenje u kalibru je od 5,56 mm do 308 mm, a što se tiče optike, sve može. Također puška ne smije imati nožice za stabilizaciju.
Strijelac puca iz ležećeg stava, može imati svu opremu ( streljačke hlače, jaknu, rukavicu, remnik, kapu, štitnike za uši i tzv. taktičke naočale ), može imati kupovnu municiju/streljivo ili punjenu. Obično imaju punjenu municiju sa dozvoljenim barutima, jer je lakše voditi dnevnik gađanja za svaki metak ( uvode se svi parametri, mjeri se temperatura, vrijeme gađanja, psiha strijelca, vremenski uvjeti i njegovo raspoloženje i sto drugih stvari).
Puca se 13 metaka za meč (10 najboljih hitaca se boduje), nema probnih metaka, vrijeme za gađanje je 20 minuta.

Isto tako, postoji i gađanje iz pištolja 25 m, brza paljba, siluete, koja se sve manje rabi zbog tzv. praktičnog streljaštva, o kojem ću isto navesti nekoliko podataka.

Praktično streljaštvo ili IPSC je namijenjeno ljudima koji imaju vatreno oružje i posjeduju dozvole
a ne žele se baviti sportskim streljaštvom nego žele vješto baratati svojim oružjem.
I tu postoje ograničenja koji se pištolji i revolveri smiju koristiti i u kojim kalibrima.

Kako to izgleda?

Radi se o najčešće otvorenim strelištima, na kojoj strijelac staje na polaznu liniju, ima oružje utaknuto u futrolu na pojasu, kao i dva rez. spremnika ili bubnja.

Ne puca dok mu sudac ne da znak timerom, tada izvlači oružje i puca u 10 m udaljene mete, koje su na različitim pozicijama lijevo i desno ispred njega, ulazi fizički tj. hoda prema metama, puca u hodu i mijenja okvir ili bubanj.
Mete su romboidnog oblika, i mora ih pogoditi najmanje 4 puta.

Mjeri se vrijeme i preciznost.

No, da se mi vratimo sportskom streljaštvu, jer nam je to i tema.

Već uvodno sam napomenuo da se radi o krasnom sportu, gdje se od samog početka, strijelce, neovisno o njihovoj dobi, uči da pravilno rukuju oružjem, da nema pucanja na životinje, a kamoli na ljude i sl.

Kad sam kao dijete bio u klubu, treneri su od nas jednom mjesečno tražili dokaz o ocjenama u školi. ako je netko imao keca iz bilo kojeg predmeta, nije smio dolaziti na treninge, a o istome su se obavještavali roditelji.

U samoj pucaoni se nije smjelo glasno razgovarati, a na vatrenoj liniji uopće.

Znao se u svakom trenutku red. Pravilan odgoj je bio sve, a ljubav prema streljaštvu neizmjerna.

Kako sam već spomenuo, razlika između mog vremena i današnjice je ogromna. Mi smo se borili sa besparicom, a danas je to neka druga priča.

Iako je streljaštvo skup sport, ipak je to danas mnogo organiziranije, jer pomaže i lokalna zajednica, sponzori, ali nešto je i na roditeljima klinaca i na samim strijelcima.

Oprema je najskuplja stavka.

Kad govorimo o pušci, tu treba imati streljačku rukavicu, streljačku jaknu i hlače, remnik ako se radi o MK ili pušci velikog kalibra, strelj. cipele, kao i samu pušku. Neki nose i štitnike za uši ( antifone ili čepiće) i posebne štitnike za oko koje bi trebalo biti zatvoreno kod pucanja. Ako je strijelac dešnjak, nišani desni okom a lijevo je zatvoreno.
No kod strijelaca se lijevo oko nikad ne zatvara ( ne žmire kod pucanja), nego imaju štitnik za to oko ( tzv. zavjesu).

Kod pištoljaša valja imati samo strelj. cipele i pištolj. Oni su u puno boljem položaju od ostalih strijelaca. Naravno, zaboravio sam i municiju koja je važna stavka. U ovom slučaju strijelci ne pune sami svoju municiju jer gube vrijeme s obzirom na činjenicu da se natječu zračnim oružjem, odn. dijabolama od 4,5 mm, a kod pucanja iz MK kalibra jer strijelci koji se natječu u zračnom oružju, obavezno se natječu i u malom kalibru odn. MK, kako ga nazivamo i to u trostavu, tzv. olimpijski meč, 60x3 ( stojeći, ležeći i klečeći za pušku, 60 metaka ), a pištoljaši, stojeći stav 25 m.

Zračne puške su u standard programu, koji je olimpijski program teške do 4000 grama ( 4 kg), i postoji nekoliko renomiranih proizvođača ovih pušaka, kao što su Walther, Feinkwerbau, i Anschütz iz Ulma, redom vrhunske njemačke tvornice oružja. Ista je stvar i sa MK standard oružjem, s tim da tu dodajemo i proizvođača Brno iz Češke.

Zračne puške su od 2300 eura do 4.000 eura, a MK od 3.000 do 5.000 eura.

Pištolji su od istih proizvođača, ali i austrijski Steyr je tu negdje u vrhu, a cijena im je od 2.000 do .3000 eura za zračne, a u MK kalibru, oko 3.000 pa naviše.

Za streljaštvo je najpotrebnija stabilnost i mirnoća. Nešto se postiže vježbom i treniranjem ( najviše ), a ostalo sa opremom.
Oprema je osim puške, jako skupa. Strelj. rukavica je negdje do 70 eura, strelj. jakna je do 500 eura, strelj. cipele su do 350 eura, remnik ( remen) je do 150 eura, municija bolja MK je do 10 eura za kutiju od 50 metaka, a dijabole su od proizvođača RWS po meni najbolje, i strijelci ih najviše vole. Kutija od 500 komada je oko 30 eura.

Dosta tu pomogne i domaća proizvodnja. Dijabole, vrlo slične ovima RWS, ako ne i bolje, proizvodi tvrtka DUB iz Malinske na Krku. Strelj. jakne i hlače proizvodi jedna privatna tvrtka iz Srbije, a cijene su upola manje od renomiranijih proizvođača.

Napominjem, da se sva oprema, osim municije i oružja ( koje bi trebalo biti novo ) može nabaviti i već korišteno ( rabljeno, polovno) putem internetskih portala specijaliziranih za streljaštvo.

Još jedna zanimljivost.

Serijske zračne puške se nakon svakog treninga ili natjecanja čiste posebnom čistilicom, vatom i parafinskim uljem. Isto tako i MK puške serijske proizvodnje.

Zračno oružje Standard se nikad ne čisti. Naime, puške i pištolji idu na servis obično nakon 20.000 ispucanih dijabola i to isključivo kod proizvođača.

E sad. Razlika između oružja serijske izrade i tzv. Standard oružja.
Sama riječ nam govori da se nešto serijski izrađuje.
Kod sportskog streljaštva imamo serijske zračne puške i pištolje, koji imaju tijelo puške, kundak koji se ne može pomicati, obične uobičajene stražnje i prednje nišane. Kod MK i velikog kalibra imaju još i usadnik, i zatvarač odn. izvlakač.
I serijsko oružje ne ulazi u međunarodni natjecateljski program, nego samo u prigodna, revijalna takmičenja, kao i natjecanje u državnoj 2. ligi. O cijeni jednog i drugog, da i ne govorimo.

Standard zračno oružje ima modulirani kundak koji se može precizno namjestiti prema tome da li je strijelac lijevak ili dešnjak, i prema obliku ramena. Isto tako ispod cijevi puške i pištolja, nalazi se spremnik za plin Co2. I sasvim drukčije izgledaju od serijskog zračnog oružja.

1. liga je u Standard programu, kao i sva međunarodna natjecanja koja se boduju za svjetske norme, kao i olimpijska natjecanja.

Zato je danas uobičajeno da se za strijelce početnike uzima serijsko zračno i vatreno oružje, gdje strijelci uče pravilan stav držanja i ciljanja, disanja i tehnike gađanja, ali i samo ponašanje na strelištu i izvan njega.

Nakon što svladaju osnove streljaštva, bolji i talentiraniji strijelci prelaze na standard program.

Ovo je najbolja serijska zračna puška ikada napravljena, i strijelci je naprosto obožavaju.

Puni naziv je Anschütz 335 Magnum.
Kal. 4,5 mm.
U svoje vrijeme dok se proizvodila je koštala oko 350 eura, i naručivala se za potrebe
streljačkih klubova izravno iz tvornice u Ulmu u SR Njemačkoj. To je bila cijena za registrirane strijelce natjecatelje, a ako ju je želio
kupiti obični građanin, cijena se penjala na oko 450 eura. Težina takve puške je bila oko 4,5 kg, a danas za potrebe međunarodnih natjecanja kod standard programa ne smije preći 4 kilograma.
I danas je sastavni dio svakog boljeg strelj. društva ili kluba jer se na njoj obučavaju mladi strijelci i strijelci početnici kroz škole
streljaštva.
Naravno, da se na njoj provode i natjecanja koje sam naveo u prethodnom postu.
Čisti se nakon pucanja, običnom metalnom čistilicom koja na vrhu ima spiralu oko koje se namata vata sa parafinskim uljem.

Nažalost, već dobrih 10 tak ili više godina se ne proizvodi.

Mi smo običavali prije natjecanja i treninga zatamniti prednji nišan sa upaljenom svijećom ( zagariti ga) da ne pruža odsjaj ili odbljesak kod gađanja, što
kod standard oružja ne postoji, jer se nišani u potpunosti razlikuju.

Kod serijskog oružja su i prednji nišan ( tzv. mušica ) i stražnji nišan uobičajeni svi ih poznajete ( svi koji su služili bivšu JNA, ili sadašnju vojsku ili
imali Obranu i zaštitu ili predvojničku obuku u srednjim školama ).

Ovo je za razliku od serijske zračne puške, tzv. standard zračna puška olimpijskog i međunarodnog programa njemačkog proizvođača Walther.

Već na prvi pogled se razlikuje od serijske zračne puške, ali i po cijeni. Cijena ove je oko 4.000 eura, kal. je isti 4,5 mm i i ispaljuje kao i serijska tzv. dijabole.

Ima modificirani kundak, mogućnost preciznog namještanja okidača koji se prilagođava sa posebnim instrumentima, a nišani su potpuno različiti.

I prednji i stražnji nišan ( tzv. diopter) su obični krugovi, i stijelac nišani odn. pokušava u nišan uhvatiti crni krug na meti. Sama meta je veličine 10x10 cm, i udaljenost do mete je 10 m.

Kod serijske zračne puške strijelac nišani u sredinu ispod crnog kruga na meti.

U uvodnom dijelu teme sam napomenuo da je sportsko streljaštvo sport za " široke narodne mase" gdje dob strijelca ne igra veliku ulogu, ako je on sam sposoban držati pušku ili pištolj.

U prilog tome govorti da je proteklog vikenda na strelištu " Pampas" u Osijeku održano prvenstvo Hrvatske za veterane u sljedećim diusciplinama:

- 10 m zračni pištolj
- 25 m pištolj-revolver
- 50 m serijska MK puška-ležeći
- 100 m PAP 7,62 mm, ležeći
i voj. puška 7,9 mm ležeći.

Zabilježeno je 137 nastupa, a natjecali su se strijelci od 50 g starosti do 78 g. starosti.

Tu se moram pohvaliti da su strijelci iz mog strelj. društva SD Vinkovci osvojili 1.mjesto u disc.zračni pištolj 10 m, i srebro u disciplini PAP, 50 m ležeći.

Ekipno smo prvi i u voj. pušci, i u PAP-u.


Evo, državni prvak u kategoriji zračni pištolj 10 m, Petar Babić, 1967.godište, a u PAP- u je prvak Zvonimir Jozić, 1957.godiste.


Ovom kolegi je 70 godina. Puca iz zračne puške standard i redovno se natječe kao veteran.

Oprema današnjeg strijelca koji želi ostvariti kvalitetan rezultat je iznimno skupa, kao što sam već i naveo.

U moje vrijeme smo mi imali strelj. jaknu od običnog štofa ( danas su u cijelosti kožne) koja je imala navlaku od skaja na laktovima i ramenu.

Imali smo i rukavice gdje je samo palac bio slobodan.

I na vatrenoj liniji smo sami dizali i spuštali pušku iz ramena na stol.

Današnji strijelci imaju svu moguću opremu, ali i stalak na koji odlažu pušku prilikom pucanja.

Današnje puške su težine do maksimalno 4000 gr, a mi smo pucali iz pušaka od 4500 grama težine ( govorim o zračnom oružju).

Sva ta oprema koja je na njima je tako napravljena da strijelcu omogućava iznimno visoke rezultate jer doprinosi mirnoći stava samog strijelca.

Međutim, u jednoj stvari im je otežano gađanje, a to je GLAZBA koja se pušta za vrijeme trajanja kako treninga, tako i natjecanja. Glazba je pop, rock i bilo koja druga koja ne uznemirava. Iako, strijelci nose čepiće tza uši ili antifone ( koji su dozvoljeni ), glazba se ipak itekako čuje.

Pravila ISSF-a ( međunarodne strelj.organizacije ) to izrijekom nalažu.

Prije nekoliko dana sam razgovarao sa jednim prijateljem koji e međunarodni strelj. sudac i on mi je rekao da je glazba uvedena zbog stalnog prolaženja kako osoblja, tako i pratećih timova ( servisera, trenera) i drugih iza leđa strijelaca, naglog pomicanja stolica isl. ( strijelac može prekinuti pucanje i odmoriti ili stajanjem ili sjedenjem na stolici koja se nalazi oko metar i pol. iza njega), pa im se na taj način remeti koncentracija. Čepići za uši i antifoni su također dozvoljeni.


Ovdje se vidi streljačka jakna koja je očito za dešnjaka jer je na lijevom ramenu dodatak za remnik kojim se učvršćuje puška malog ili velikog kalibra pri gađanju.
Cijena ovakve jakne je i do 700 eura jer se posebno naručuje i izrađuje po mjeri.

Desno od strijelca je vidljiv stalak na koji odlaže pusku.

Kada govorimo o streljačkim hlačama, valja napomenuti da su i one napravljene od prave kože ( najčešće je to teleći box ), i one su teže od 3 kg, dosta su krute i teško se navlače ( imaju patentne zatvarače na stražnjem dijelu nogavica) i posebna kožna ojačanja na koljenima ( radi klečećeg stava) i na lijevom ili desnom boku, ovisno da li je strijelac lijevak ili dešnjak.

Cijena renomiranih proizvođača opreme kao što su Gehmann, Adidas ili Puma su za hlače negdje od 400 eura, pa naviše.

Streljacke cipele su poseban dio opreme a neizostavan kod gađanja iz stojećeg stava i kod gađanja iz puške ili pištolja.
Napravljene su kao gležnjače da stabiliziraju i nožni gležanj a kao što se vidi imaju prošireni đon da što više prijanja uz podlogu.
Cijena im je od 150 eura pa navise.
Kada sam ih prvi put vidio, ličile su mi na ortopedske cipele koje smo imali kao klinci zbog ravnih tabana.

I još da spomenem streljačke rukavice koje su također od isključivo kože ( jer se tako najlakše sačuvaju ) i koje mogu biti sa svim otvorenim prstima, djelomično otvorenim prstima i na kojima je samo palac slobodan, i idu na šaku strijelca kojom pridržava oružje, a ne smiju i ne mogu biti na ruci kojom se vrši okidanje odn. opaljenje.
Njihova cijena za nove je od 30 do 50 eura.

Da ne mislite da je sve u opremi - nije.

Da bi strijelac bio uspješan mora imati talenta, ljubavi prema onome što radi, kao i uvježbanosti do perfekcije.

Svaka radnja: podizanje oružja, nišanjenje, disanje, okidanje, spuštanje oružja, punjenje - mora biti kao jedno. U pravilnim vremenskim i jednakim razmacima, za tako nešto je potrebno puno sati treniranja, znoja i truda.

Disanje, nišanjenje i okidanje su 3 najvažnije stvari, a o svakoj ću napisati par rečenica.

Disanje

Disanje i to pravilno za ispaljivanje hitca se vježba već sa početnicima, tako da kasnije bude " urođeno" i sasvim prirodno kod svakog natjecatelja.
Vježbe disanja su slične aerobnim i yoga treninzima Srce se mora smanjiti na najmanji i pravilni broj otkucaja zbog mirnoće držanja oružja i fokusiranja na metu. Mora se disati kako mi kažemo " trbušno - stomačno", dakle duboko disati da bi se smirio puls, sve do plitkog disanja i onda udahnuti malo zraka kojeg valja zadržati prilikom opaljenja, odn. okidanja.
Treba podesiti koncentraciju i opaliti između dva otkucaja srca, što uopće nije jednostavno. Disanje treba biti kontrolirano, i potpuno svjesno od strane strijelca sa jedne strane, a s druge strane mora dovoditi do automatizma.


Nišanjenje


E sad kod ovoga, što reći, osim da su kod loših pogodaka ugl. krivci nišanjenje i okidanje.
Dobro nišani onaj tko je pozitivan u glavi i jak u tijelu ( ne mislim na bildere )jer u streljaštvu je bitno da su ti mišići elastični, ovdje dragi kolege, krutost ne pomaže.

Traže se opušteni, relaksirani mišići. Malo rastezanja i laganih vježbi, lagana prehrana...ali o tome ću kasnije...

Puška ili pištolj se moraju držati strogo vertikalno i sigurno, ali ne u prečvrstom stisku, jer onda tek dolazi do trešnje i pomicanja.

Nišani se u podnožje crnog kruga na meti ( to je u nacionalnom programu tzv. serijskim oružjem) ali to svi znate jer ste bili u vojsci, svi ili većina.

Sve polazi od stava koji mora biti opušten. Dešnjaci okidaju kažiprstom desne ruke i na njoj nema rukavice. Lijeva ruka služi za pridržavanje puške, isključivo ili sa stisnutom šakom, tako da puška leži na zakrivljenim prstima prema unutra, na lijevi lakat bi morao biti vertikalan i sabijen u pupak.

Kada se smjestite udobno i sigurno, onda nanišanite i zatvorite oba oka. smirite se, nakon 10 tak sekundi otvorite oči. Vidjet ćete kako vam puška stoji ( ista je stvar i sa pištoljem). Onda otvorite i vidite gdje griješite, odn. vidjet ćete kako puška stoji. Ako prednji nišan ide lijevo od mete, tada svoju desnu nogu pomaknete centimetar dva unatrag i obrnuto.

To su neki trikovi, koji se mogu saznati samo kod sportskih strijelaca.
Da ne bi bilo odbljeska od nišana, oba se nišana " zagare " upaljačem ili svijećom, a kod nišanjenja je najbitnije da vidimo podnožje mete iako sama meta može biti nevidljiva ili zamagljena. Jbg. ne koristimo snajper nego ljudsko oko koje je kao takvo nesavršeno.


I na kraju imamo okidanje

Okida se jagodicom prsta s tim da okidanje mora biti ravnomjerno i sigurno. Okidač kod sportskih pušaka i pištolja je namješten bez tzv. " koljena " ili pauza. Okidanje je praktički čim malo dotaknemo okidač. Isto tako, kažiprst služi samo za okidanje i ne smije doticati drugi dio oružja osim okidača.
Ovo okidanje treba sinhronizirati sa disanjem na način: prvih 3-4 udisaja, udah 100% do kraja, izdah isto tako, a onda do kraja udah, izdah potom oko 50-605 i zadrži se dah. I sada ono o čemu sam pisao. Slušati otkucaje srca, tražiti nišansku točku laganim spuštanjem ili podizanjem oružja ( to je individualno) i nakon cca 7 sekundi opaliti.
Predugi prekid disanja dovodi do gubitka kisika, zamora i dekoncentracije.

Trebalo bi postići istu dinamiku i ritam gađanja, odn. postići rutinu svih radnji. Okidanje je finalizacija disanja i nišanjenja.
Sve mora biti savršeno. Prekidanje ritma nije dobro jer strijelac ima određeno vrijeme za tzv. meč., a do prekida dolazi samo radi dekoncentracije, meh. zastoja ili problema sa oružjem. Tada strijelac može napustiti vatrenu liniju i sjesti, ali izvan tog dijela ne smije odlaziti, osim po odobrenju suca na vatrenoj liniji.

Isto tako, ne smijete gledati u tuđe mete, a to je jedna od stvari koja se vježba na treningu.

Sve se to vježba na treningu. I disanje i nišanjenje i okidanje kao i ponašanje na vatrenoj liniji.

Još bih samo nekoliko riječi napisao o pripremi strijelca prije natjecanja, o ponašanju na strelištu i sl.

Naime, ne postoji strijelac koji nema tremu, osobito prije natjecanja/takmičenja.

To je tzv. pozitivna trema koja nestane nakon nekoliko opaljenih hitaca.

Negativna trema postoji kad je strijelac nesiguran u sebe, kada nije spavao, kada je konzumirao
nedozvoljenu hranu ili piće, ili postoji nešto što samo on zna a nije pozitivno u odnosu na ono što ga čeka na vatrenoj liniji ( svađa sa bračnim partnerom, financijski problemi i drugo).

Da bi strijelac bio potpuno spreman, podrazumijeva se da je dobro spavao, da je odmoran, da nije konzumirao alkohol niti gazirana pića i da je prije natjecanja pojeo lako probavljivu hranu, što je vrlo bitno jer onda ne dolazi do nadimanja i bilo kakvih za tijelo neugodnih efekata.

u moje vrijeme, kad smo bili omladinci, nas je trener prije natjecanja častio pelinkovcem sa limunom, ne bi li se smirili. Nije to bio puno, tek čašica, no to danas nije dozvoljeno. Isto se podrazumijeva i sa narkoticima i opijatima.

PRIJE NATJECANJA SE SVA OPREMA STRIJELCA PRIJE NO ŠTO JU ON NAVUČE NA TIJELO, UKLJUČUJUĆI I ORUŽJE, PROVJERAVA PO TZV. VERIFIKACIJSKOJ KOMISIJI SUDACA KOJI PROVJERAVAJU OPREMU, ČLANSKU KNJIŽICU STRIJELCA ( JER SE NE MOŽE NATJECATI STRIJELAC KOJI NIJE ČLAN STRELJ. KLUBA I KOJI NIJE REDOVNO PODMIRIO ČLANARINU ZA GODINU U KOJOJ SE NATJEČE ), KAO I POTVRDU O OBAVLJENOM LIJEČNIČKOM PREGLEDU ZA SPORTAŠE.
LIJEČNIČKI PREGLED JE IZNIMNO RIGOROZAN I STROG, SVI STRIJELCI NATJECATELJI SE JEDNOM GODIŠNJE PODVRGAVAJU LIJEČNIČKOM SISTEMATSKOM PREGLEDU DA BI DOBILI LICENCU ZA NATJECANJE.

To ima i praktičnih prednosti. Osim što moraju biti psihofizički zdravi, mogu nabavljati koliko god žele dozvoljenog vatrenog oružja svih modela i kalibara, ali dobivaju samo dozvolu za posjedovanje, ne i za nošenje.

Ponašanje na strelištu ili pucaoni/streljani

Ponašanje na strelištu se uči od samog početka škole streljaštva i na to se strijelce cijelo vrijeme upozorava dok to ne počne raditi automatski.

Ako se radi o zatvorenoj streljani ( obično za zračno oružje ili kratko vatreno 25 m) mora vladati aps. tišina ili tihi razgovor.

Oružje uvijek mora biti otvoreno prema meti, nikada prema ljudima, a kad se završi sa treningom ili natjecanjem, podigne se desna ruka, da trener ili sudac na vatrenoj liniji to vide, oružje se isprazni i kroz cijev se provuče tanka plastična žica, tako da je vidljivo da u cijevi nema metka/dijabole.

Kod stola za čišćenje oružja, oružje mora biti okrenuto ka zidu ili tzv. blendi-zemljanom nasipu ili bedemu.

Kod vanjskih strelišta, oružje uvijek mora biti okrenuto ka meti, a kod pištoljaša , kad završe sa pucanjem, oružje uzimaju u desnu ruku, a okvir, ili zatvarač/izvlakač u lijevu ruku i povlače se prema početnoj liniji hodajući unatrag tako da je cijev oružja uvijek okrenuta prema metama.

Stara narodna poslovica kaže : " Prazne puške se boje dvojica, pune samo jedan."

Previše je sportskih streljačkih disciplina da bi svaku pojedinačno opisao.

Uvodno sam obrazložio discipline koje su meni bliske i koje sam ja trenirao, pa koje i postoje u mom streljačkom klubu, ali koje su i u svijetu najraširenije.

U nastavku ću opisati Lovno streljaštvo koje je samo po sebi značajno zbog njegove masovnosti, ali i zbog toga što je uvršteno i u Olimpijski program,a mislim da je i kolega SweJug jednom to istaknuo u svom postu.

Moj klub SD " Vinkovci " ima aktualne prvake države ekipno u disciplini TRAP.

Gađanje letećih meta ( glinenih golubova) organizirano se provodi od početka prošlog stoljeća. Prvo se gađalo u žive golubove i to sačmaricama svih vrsta s jednom cijevi ali do kalibra 12.
Napominjem da su u Monte Carlu održavana svj. prvenstva svake 3 godine gdje su se natjecali najboji strijelci svijeta. Pogodak je priznat ako je golub pogođen i ako je pao u ograđeni žičani prostor.

Kasnije, a kjer se gađanje u žive mete smatralo nehumanim, Bečlija Fuchs je izumio 1894. g. papirnatu metu, ali to nije dugo potrajalo.

Prvi ručni bacač glinenih golubova je napravio Francuz Emile Laporte 1927. godine. Mete, glineni golubovi su se izbacivali ručnim bacačem koje su dostizale daljinu i do 135 m, a kao olimpijski sport je uvedeno 1900 godine u Parizu.
Pogodak se priznavao ako se samo malo otkrhne komadić glinenog goluba.
Prvi poznati svjetski prvak bio je Mađar Sandor Lumniczer ( 298 pogodaka od 300 meta) na olimpijadi u Stockholmu 1929.

U leteće mete spadaju tri discipline: TRAP, PARNI TRAP i SKEET.

TRAP

To je disciplina koja se sastoji od 125 meta koje se gađaju u 5 serija od po 25 meta. Puca se u dva dana ( 75 meta prvi dan ), a finale ( 50 meta drugi dan).Na početku svake serije prvih 5 strijelaca moraju zauzeti mjesta od broja 1 do broja 5, dok šesti strijelac mora ostati na mjestu 1 i SPREMAN krenuti čim strijelac broj 1 završi gađanje.
Na strijelčev povik, metu izbacuje jedan od petnaest strojeva koji se nalaze u rovu.
Kada strijelac broj 1 izvrši gađanje regularne mete, mora se pripremiti da krene na mjesto broj 2 čim strijelac na tom mjestu izvrši gađanje i tako dalje.
Kada strijelac na mjestu broj 5 izvrši gađanje, odmah kreće stazom iza linije gađanja i vraća se na mjesto 1( 6 ) nastavljajući kruženje sve dok svaki strijelac ne završi gađanje na 25 meta.

PARNI TRAP

Ova disciplina se sastoji od 150 meta koje se gađaju u 3 serije, svaka od po 25 para, 150 meta, a gađa se u jednom danu.
Ako ima više strijelaca koji prelaze kapacitet streljane, sudački odbor odlučuje da se natjecanje provodi u dva ili više dana, iako su te stvari rijetkost.
Kada je strijelac spreman, na njegov povik, dva stroja u istom trenu izbace jednu metu.

SKEET

Ovo je disciplina koja se sastoji od 125 meta koje se se gađaju u 5 serija od po 25 meta. Gađa se u 2 dana. Grupa je od 6 strijelaca, a linija sačinjava 8 mjesta.
Strijelac mora stati na mjesto na liniji gađanja, zauzeti stav, napuniti pušku i pozvati metu u roku od 10 sekundi, nakon što je njegov prethodnik izvršio gađanje, ili nakon što je sudac dao znak za početak. Do pojave meta, strijelac mora biti u stavu SPREMAN, stojeći s obje noge u granicama strelj. mjesta, pušku s obje ruke. Kundak puške mora biti u dodiru s tijelom strijelca tako da gornji vrh kundaka na oznaci, ili ispod oznake na strelj. prsluku u visini kuka i mora ostati u tom položaju dok se pojavi meta. Nakon opaljenja, strijelac mora odmah napustiti svoje mjesto.

Moram napomenuti da su sve tri discipline u Hrvatskoj, osobito u Lovačkim udrugama jako zastupljene, da imamo puno vanjskih strelišta na kojima se vježbaju ali i vrše natjecanja.
Čak su ove discipline i dosta sponzorirane od Strelj. saveza Hrvatske, različitih proizvođača oružja, municije i opreme.
Hrvatska ima i aktualnog svjetskog prvaka, olimpijskog pobjednika, svjetskog i europskog rekordera u disciplini TRAP, a to je Giovanni Cernogoraz.

Lovačko streljaštvo je jako bitno za lovce i lovačke udruge u cjelini.
Sudjelovanje lovaca u natjecanjima u gađanju glinenih golubova je od velikog značaja za lovstvo i svakog lovca osobno.
Time se posebno pruža mogućnost mladim lovcima da steknu streljačko iskustvo, odn. da steknu samopouzdanje u sigurnom rukovanju puškom i steknu streljačko iskustvo, a starijim lovcima da usavrše tehniku gađanja, jer nije isto pucati u metu koja stoji, od mete koja se kreće. Na taj način svi lovci daleko sigurnije stiču sposobnost brzog ciljanja divljači, rukovanja puškom i refleks, odn. brzinu pokreta usklađenu sa kretanjem lovine.
time se svakako pospješuje efikasan, human i brz odstrjel u pokretu, bez ranjavanja i gubitka trofeja, a sprečava se mogućnost nesreća u lovu.
Lovno streljaštvo je u punom zamahu u našoj državi, u razvijenijim zemljama je sastavni dio lovnog zakonodavstva, te je bavljenje lovom nemoguće bez lovnog streljaštva.

Ostao sam neke stvari dužan napisati, ali zbog silnih privatnih i poslovnih obaveza to činim tek danas.

Naime, nisam napisao da se puške u trapu i skeetu koriste one renomiranijih ugl. talijanskih marki kao Beretta i Sabatti.

One su sa cijevima jedna iznad druge i dva punjenja sačme.





A ovo je izgled tzv .glinenog goluba, a on i jest napravljen od sličnog materijala.

Ja osobno nikad nisam pucao ove discipline, gađanja u glinene golubove, ali je ono jako rašireno u svijetu i sva lovačka društva koja rže do sebe bave se i sa ovim disciplinama.

Ja bi sa ovime završio ovu temu, a svi koji imaju neka pitanja, rado ću na njih odgovoriti, ako znam.

Hvala na pažnji.

Ovo je zračni pištolj standard za međunarodni i olimpijski program.
Drška se namješta po šaci i prstima strijelca.
Marke je "Pardini" i cijena mu je 1550 eura.

Desno od navedenog pištolja je meta u koju se puca.
Ispod cijevi pištolja je cilindar za plin Co2, koji također ima vijek trajanja od oko 25.000 ispaljenja, nakon čega mora biti zamijenjen novim.
Pištolj se ne čisti nego nakon 15.000 ispaljenja ide na servis isključivo kod proizvođača.