Pula/Brioni- Katarina/1. maj - 139. BMP

Na otvaranje ove teme naveo me je kolega Ercov54 sa svojom karaulom Bituše. Tamo sam obećao kako ću i ja napisati ponešto o mojoj bivšoj kasarni, pa eto - da ne ispadnem "Ministar za obećanja", evo i početka priče o kasarni "1. maj" koja je nama ipak najpoznatija kao Katarina.
[/
Domaći ljudi je znaju pod nazivom "Monumenti" (čak sam negdje pročitao i "Mulumenti"), a bila je dom 139 BMP.

Smjestila se na ulazu u pulsku luku, a pored nje je bio remontni centar Duga uvala / Vale lunga...


Sada već jako dalekog datuma 04.02.1985. stigao sam kao potpuni gušter vlakom u Pulu. Inače, trebao sam ići u Kičevo, ali u zadnji tren su mi promjenili vojnu poštu i dobio sam raspored u VP9030/23 Brioni.
Naravno da je meni u tom trenutku prvo palo na pamet: Brioni, Vanga, mandarine, more, sunce - woooow!!!

Nakon 11 sati truckanja u vlaku koji je od Beograda, preko Vinkovaca, Sl. Broda, Zagreba, Zidanog mosta, Ljubljane, Kanfanara... valjda na svakoj stanici ukrcavao više ili manje pijane regrute (nisam ni ja bio puno bolji ), stigli smo "na stanicu u Puli".
Prvi utisak je bio "brrrrrrrrrrrrrr, hlaaaaadnoooooooo..." jer je baš tada u Puli palo poprilično snijega. Čak sam, jednu od prvih stvari koje sam napravio po dolasku, bacio grudu snijega u more. Do tada sam more poznavao samo tokom ljeta, kao turist.
Sa ekipom koju sam upoznao u vagonu krenuo sam u panoramsku šetnju upoznavanja grada. Brzo smo zapeli u kafiću kod Mate Parlova i tamo smo proveli najveći dio vremena u čitavom tom "razgledavanju". Kasnije, u prolazu pored (tadašnje) autobusne stanice, susreo sam vozača iz firme gdje je moj otac radio (a i ja kasnije) i po njemu javio kući da sam sretno stigao.
Nakon što smo shvatili da se u svim kafićima gdje smo dolazili odnose po onoj devizi; "il' pij, il' šetaj - nije ti ovo čekaonica" popustili smo na nagovaranje nekih desetara koji su nas proveli u kasarnu "Karlo Rojc" gdje sam izgubio kompletnu ekipu. Naime, nakon što su nas ošišali i zadužili opremu, nikog više nisam mogao prepoznati (a ni oni mene). Tek kasnije sam na Katarini sreo jednog zemljaka, ali do toga je prošlo poprilično vremena.
Negdje pred povečerje najzad sam stigao na Katarinu (u kamionu sam prvi put čuo taj naziv) i u spavaonicu sam stigao taman pred gašenje svjetla. Taman da izaberem krevet na kojem ću spavati idućih 5 mjeseci i 22 dana.
Tu sam upoznao doživotnog prijatelja Ivicu Smrčeka iz Stubice (na žalost, više nije s nama) i taj njegov osmjeh je bio prvi koji sam vidio čitavog dana i večeri. A i njemu je valjda laknulo - nije više bio jedini gušter u spavaonici.
Dežurni voda je bio des. Željko Drinčić iz Nikšića i sjećam se njegovog "gasi svijeeeeetlo" - prvi puta sam u živo čuo crnogorski naglasak. Uf, jedva sam uletio u pidžamu i zavukao se pod pokrivač. Inače, krevet su mi namjestili (ako se dobro sjećam) Goran Stanković iz Beograda i Slaven Marinov iz Splita. Oni su bili augustovci '84.
Tada sam i prvi puta uživo slušao povečerje:

Kasnije sam ja vježbao slaganje kreveta pomažući drugim gušterima, mojim klasićima.
Tokom noći sam se probudio kada je stigao Alojz Pal iz Murske Sobote. Drinčić mu je rekao neka uzme ležaj iznad mene i neka se penje u tišini, a on je u mraku zagazio baš po pola mog stomaka. Ne znam koji se od nas dvojice više uplašio - ja jer me je probudio tim gaženjem, ili on koji je mislio da je nagazio i probudio nekog džombu...
Kasnije su dolazili i drugi moji klasići: Andrej Ahčan iz Ljubljane, Darko Čabraja iz Travnika, Božo Matić iz Semeljaca, Toni Stevanovski iz Skopja, Miroslav Liptak iz Bačke Palanke (sa njim i danas kontaktiram)... i drugi, da ne nabrajam više...

Prvi šok je bila jutarnja truba. Imao sam utisak da je zvučnik pod mojim jastukom

Pola spavaonice se trudilo da nam pomogne - jedni nas vode do wc-a i umivaonika, drugi nam pomažu da se na vrijeme obučemo i da ne zakasnimo na postrojavanje, pokazuju nam kako se najbrže navlače čizme i stavljaju oprtači... izlazak na postrojavanje, jutarnja vježba, doručak, smotra...
Kao početak radnog dana, jedan po jedan smo ulazili na upoznavanje kod našeg komandira, kapetana Radovana Radovanovića. Ako se dobro sjećam, puno godina kasnije je preselio u Kragujevac.
Osim komandira, rado se sjećam i ostalih starješina: st. vodnik Ikl Raković Živorad (Žika) - vrhunski radiotelegrafist, vodnik Ikl Radivojević Cvetko - s njim smo najviše radili ternsku nastavu, imao je brz korak (dušu smo ispuštali da ga stignemo) i vodnik Božidar Sukreški (koji nas je najviše puta bacao u blato ili prašinu - atomski s lijeva ili s desna) - mislim da je rodom iz Varaždina ili okolice.
Mislim da je za prvi post dovoljno, a pokušat ću napisati još ponešto, te objaviti poneku sliku i podsjetiti se svojih klasića, ali i ostalih koji su u to vrijeme bili sa mnom.

Za ovaj opis zasluzujes najmanje jedan +. Koliko toga sam sebe u tome prepoznao.

I od mene Gorane zaslužuješ sve pohvale.
Smijah se do suza kad si spomenuo šišanje. Naime, u mojoj vojnoj knižici je upravo fotka napravljena odmah poslije šišanja.
Ma ni rođena majka me ne bi prepoznala..nema šanse.

Zahvaljujem se na lijepim riječima i pohvalama. Nataložilo se tu puno prašine kroz sve ove godine, pa se puno toga više ne mogu niti sjetiti. Ali nastojat ću napisati barem dio onoga kako je to bilo.
Što se šišanja tiče, ja sam dospio kod jednog koji je imao laku ruku pa mi nije napravio rupčage, ali vidio sam toliko unakažene (moram to tako reći) momke, da sam do kraja vojnog roka imao averziju prema šišanju.
Zato sam obratio pažnju upravo na taj detalj kada sam ja kao desetar sa Katarine preuzimao vojsku u Rojcu.
U jednom trenutku sam digao toliku galamu da je došao dežurni oficir. Bio je neki mornarički čin, poručnik nečega (više se ne sjećam).
Kad mi je rekao da ne dižem galamu i da se smirim, doveo sam mu dvojicu jadnika koje su al' baš unakazili i pitao je li tako treba izgledati vojnik JNA?
Nakon toga je očito shvatio da to nije baš tako nebitna stvar i naredio je da jedan iskusniji "frizer" popravi kompletno stanje kod svakog "Katarinca" iz te grupe.
Možda će se i ovdje nekad pojaviti neki od "Decembaraca '85" koji su išli na dodatno šišanje i koje je onaj momak ipak uspio uljuditi. Jesu imali turbo kratku frizuru, ali nije bilo rupa i nije izgledalo ponižavajuće.
Sjećam se da su ti gušteri bili tihi kao pilići, a onda su me pozdravljali kad bi me sreli na krugu na Katarini. Većinom su to bili bataljonci, a mi smo tada bili već preselili u prizemlje njihove zgrade.
Možda će se nekad netko prepoznati kad i ako ovo bude čitao. Bilo bi mi drago.

Ono što bih želio napisati, a tiče se mojih prvih dana u vojsci bilo je da sam prvi puta u životu doživio buru. Možda bih je u nekim crtama mogao usporediti sa košavom, ali ipak je to bilo nešto potpuno novo za mene iz ravnice.
Naravno da sam se prehladio već drugi-treći dan i umirao od kašlja, ali brzo je to bilo sanirano.
U našem vodu nije bilo drilanja i torture nad gušterima. To je bio način rada kap. Radovanovića. Znalo se tko naređuje i čija je prva i zadnja. Ali u svemu je poanta bila da se zadano naređenje mora izvršiti i da se "posao" mora obaviti.
Pri tome smo djelovali kao tim a ne kao pojedinci i zato je prilagodba na vojsku bila lagana.
Sjećam se da gušteri iz nekih vodova, pa i bataljonci nisu smjeli u kantinu prije zakletve. Mi smo već drugi dan normalno tamo odlazili i nitko nam nije zabranjivao.
Prvi puta sam tamo probao buzetski Favorit. Trebalo mi je vremena dok se naviknem na taj okus, ali nakon toga je veoma lagano klizio niz grlo
Jedna od zanimljivosti, a istovremeno i propali eksperiment su bili brojevi koje smo dobili.
Naime, svaki vojnik je dobio svoj broj koji je bio nekakva kombinacija jedinice i osobnog broja. Te brojeve su nam otisnuli na majice, košulje, pidžame... i bilo je zamišljeno da će se prema njima roba vraćati sa pranja .
Mi naivci dali nove novcate košulje na pranje, a dobili iskrzane, bez dugmadi. Isto tako je bilo i sa majicama i gaćama. Ja dobio neke gaće da ih skoro nisam mogao ni na ruku navući.
Uf, kad se sjetim kako je onda letilo perje... Naš kapetan je bio ljut kao ris.
Srećom, imali smo mi jednog vozača Crnogorca, Srdanović Miomir iz Šavnika. On je imao veze i vezice i u pekari, a i u skladištu. Otišli mi popodne i svu onu škart robu zamijenili za skoro novu, i bez broja.
Ujutro smo na smotri bili kao manekeni
A ovo sa brojevima je ovako izgledalo:

Goran9030 ::Ono što bih želio napisati, a tiče se mojih prvih dana u vojsci bilo je da sam prvi puta u životu doživio buru. Možda bih je  u nekim crtama mogao usporediti sa košavom, ali ipak je to bilo nešto potpuno novo za mene iz ravnice.
Naravno da sam se prehladio već drugi-treći dan i umirao od kašlja, ali brzo je to bilo sanirano.
U našem vodu nije bilo drilanja i torture nad gušterima. To je bio način rada kap. Radovanovića. Znalo se tko naređuje i čija je prva i zadnja. Ali u svemu je poanta bila da se zadano naređenje mora izvršiti i da se "posao" mora obaviti.
Pri tome smo djelovali kao tim a ne kao pojedinci i zato je prilagodba na vojsku bila lagana.
Sjećam se da gušteri iz nekih vodova, pa i bataljonci nisu smjeli u kantinu prije zakletve. Mi smo već drugi dan normalno tamo odlazili  i nitko nam nije zabranjivao.
Prvi puta sam tamo probao buzetski Favorit. Trebalo mi je vremena dok se naviknem na taj okus, ali nakon toga je veoma lagano klizio niz grlo
Jedna od zanimljivosti, a istovremeno i propali eksperiment su bili brojevi koje smo dobili.
Naime, svaki vojnik je dobio svoj broj koji je bio nekakva kombinacija jedinice i osobnog broja. Te brojeve su nam otisnuli na majice, košulje, pidžame... i bilo je zamišljeno da će se prema njima roba vraćati sa pranja .
Mi naivci dali nove novcate košulje na pranje, a  dobili iskrzane, bez dugmadi. Isto tako je bilo i sa majicama i gaćama. Ja dobio neke gaće da ih skoro nisam mogao ni na ruku navući.
Uf, kad se sjetim kako je onda letilo perje... Naš kapetan je bio ljut kao ris.
Srećom, imali smo mi jednog vozača Crnogorca, Srdanović Miomir iz Šavnika. On je imao veze i vezice i u pekari, a i u skladištu. Otišli mi popodne i svu onu škart robu zamijenili za skoro novu, i bez broja.
Ujutro smo na smotri bili kao manekeni
A ovo sa brojevima je ovako izgledalo:

To za dobijenu odecu posle pranja mi je poznato. A za broje sa odecom, nikada nisam cuo. Sa ovim opisom si "posadio" virus koji se siri pa verovatno ce biti neki slican opis iz Ljubljane i Osijeka.

Ovo sa brojevima, kao da si u zatvoru ili logoru. Kod nas toga nije bilo

Nije ni kod nas dugo trajalo, vrlo brzo je propala ta ideja.
Zapravo, da mi nije ostala ta slika za uspomenu, vjerujem da nikoga ne bih mogao ni uvjeriti da je takvo što uopće postojalo u JNA.
Zaista je bilo kao da si u zatvoru. Ipak, ni tada a ni danas sa ovim vremenskim odmakom ne gledam negativno na taj detalj.
Sve je to vezano uz ukupno pozitivni ili negativni osjećaj prema službi u JNA. Oni koji su tamo došli bez namjere da nešto zamjeraju ovaj i ovakav slučaj će uzeti kao anegdotu.
Oni koji su protiv svoje volje došli služiti i koji su samo gledali kako da zbrišu kući ovakav detalj će iskoristiti kao potvrdu negative i da su u pravu što ne vole /nisu voljeli vojsku.
Uglavnom, sto ljudi - sto ćudi

p.s. dragi druže SveJužni - nadam se da virus koji spominješ nije opasan
Bit će mi drago da se teme prošire i da bude komentara na osnovu objava jer to znači da su objave zanimljive.

Objave su i više nego zanimljive.

Što se mene tiče, odlazak u vojsku sam gledao kao na gubitak jedne godine u životu.
Sa oružjem sam već znao poprilično dobro baratati, nije mi se sviđalo jednoumlje, kmojekakvi
priglupi starješine i sl.

Prvih nekoliko dana mi je bio kulturološki i svaki drugi šok.

Međutim, na sve sam se lako i brzo privikao, očeličio, stekao nevjerojatne drugove ( u dobru i u zlu),
počeo cijeniti starješine, kad sam shvatio da ti samo žele dobro, a da ne govorim o tome da sam štošta i naučio.

Ne mislim pri tome samo na RTG (položio od prve nakon 5 mj i 22 dana ), nego sam naučio kako pošteno živjeti
i kako cijeniti druge ljude neovisno o podrijetlu, imovinskom stanju i obrazovanju.

Na odsustvo uopće nisam išao ( civilnu odjeću su mi poslali) i priznajem da mi je bilo malo i žao kad sam odlazio.

No, takav je život.

Ne znam zašto, ali bolje se sjećam starješina nego klasića. Drugova vojnika znam sve iz mog odjeljenja sa Centra veze ( možda i zato što smo i u spavaonici bili odvojeni od ostalih zbog rada u smjenama ) i sa svima sam ostao u fenomenalnim odnosima. Stalno se dopisujemo ( iako je samo jedan od njih bio na starom Forumu) a moj angažman na Forumu smatraju djetinjastim. Ne znam zašto, a nije me ni briga. Ja sam se ovdje pronašao među istomišljenicima, a njegujemo ČOJSTVO što je rekao drug poručnik Ness, i nakon toliko godina od služenja.

Eto, nadam se da ću pronaći vremena i napisati nešto i o mojim bivšim kasarnama. Sa sjetom ih se sjećam. Bilo mi je nezamislivo dobro. Oprostite mi na sentimentalnostima, ali, tako je kako je.

To sa brojevima na odeči mi nije poznato i verujem, da je ta idea, gde je to bilo uvedeno brzo propala. Košulje smo sami prali. Ako si dao na pranje u vešeraj, gotovo. Dobio vračeno kako ste naveli - bez dugmadi, pocepano, itd.
U spavaoni smo odmah sakupili pare i nabavili peglu, tako da smo i po tom pitanju rešili stvar.

zokika ::To sa brojevima na odeči mi nije poznato i verujem, da je ta idea, gde je to bilo uvedeno brzo propala. Košulje smo sami prali. Ako si dao na pranje u vešeraj, gotovo. Dobio vračeno kako ste naveli - bez dugmadi, pocepano, itd.
U spavaoni smo odmah sakupili pare i nabavili peglu, tako da smo i po tom pitanju rešili stvar.

Peglu, sahovske table i jos nesto smo odmah kupili prve dane. Pri prekomandi smo izvlacili lutrije ko ce sta dobiti. Ja dobio sahovsku kutiju da ponesem u Osijek ali sam ostavio jednom decku koji je ostao tu i duzio vojnicki klub.

Kad se već spominje pegla, mi smo svoju imali tko zna od koje generacije. Bila je ona obična, bez ovih današnjih mogućnosti, ali uzmeš maramicu i malo vode i peglaš...
Jedan od prvih izlazaka u grad, krećem na smotru kad me zaustavlja Goran Klajzner iz Koprivnice. Bio je vozač kod nas u vodu. "Zemara, kud si ti krenuo tako zgužvan?"
Naravno, bilo je "na lijevo krugu" i skidaj se!!!
Opeglao me vrhunski, zategnuo mi jaknu i na smotri sam prošao bez problema.
Problem je nastao idućeg dana nakon nastave.
Prošla nastava, prošao ručak, svi idu u spavaonicu da malo ubiju oko ili nešto pročitaju, ili lagana šetnja do kantine... a mene zemara čeka u hodniku.
"Dođi zemara, trebam te nešto u učionici".
Ulazim, a tamo postavljena klupa i plahta, pegla uključena, a na drugim klupama košulje i gaće valjda od čitavog voda. Peglaj!!!!
Do tada nikad nisam niti držao peglu u ruci, a moj dragi zemljak i imenjak me naučio kako se to radi.
Nakon toga kad god je netko morao proći smotru za izlazak u grad ili za odlazak kući, bilo je - hajde, Gorane možeš li mi ovo brzinski opeglati?
Iako već godinama to ne prakticiram, prije 10-tak dana sam objašnjavao sinu kako se pegla. I on i supruga su bili jednoglasni da  bolje peglam od nje.
Sad sam u problemu jer ne znam kako da ih se otarasim. Morat ću nešto "slučajno" progoriti

Inače, kad već spominjem Gorana Klajznera, moram dodati da me je on naučio i kako se slažu stvari u kazeti. Napomenuo sam da je bio vozač, ali da dodam kako je bio augustovac '84.
Dakle, nakon poduka u peglanju (nije to trajalo samo taj jedan dan...) povadio mi je kompletno stvari iz kazete i razbacao po krevetu. "Hajde, sad slaži!!!"
Ja "složim" on poruši, ja složim, on poruši. Ne radi se to tako, nego ovako.
Na kraju je kazeta bila kao kutijica. Milina je bilo za vidjeti. A prethodno nije bilo mjesta ni za žilet.
Do kraja vojnog roka, nakon što sam od guštera postao džomba i preuzeo svoje odjeljenje i spavaonicu (do selidbe u Bataljon smo nas 13-orica imali čitavu spavaonicu samo za sebe), naslijedio sam i dodatnu kazetu pa sam kraj vojnog roka dočekao sa dvostruko prostora, kao da sam imao svoj ormar.

To, da su saglasni, da bolje peglate se podrazumeva. A sad treba da se primeni drugi deo - videli ste kako se to radi i sad vežbajte da naučite. Majstor da kontroliše konačni rezultat...

Koristim priliku da na ovoj temi najsrdačnije pozdravim starog prijatelja koji nas redovito prati.
Ne mora to činiti po skrivečki, već se slobodno može ulogirati i čak ponešto i napisati ako nađe za shodno.
Zašto pozdravljam starog kamerada? Pa zato što nam je stigla prijava za zlouporabu na ovoj temi koju sam ja otvorio.
Tekst je moj, kasarna u kojoj sam služio u smislu uspomena pripada svima nama koji smo tamo bili, slike koje sam objavio u prvom postu su vlasništvo grada Pule i TZ Pula (vidljive na Google), te ću (isključivo) na njihovu preporuku iste ukloniti ako je potrebno.
Osim toga, odmah želim najaviti da ću tokom daljih objava na ovoj temi koristiti fotografije koje sam ja načinio i koje su moje vlasništvo iako mogu biti vidljive na Google. Osim njih, imam i nekoliko fotografija koje su vlasništvo mog tadašnjeg komandira kap. Radovana Radovanovića. Njih ću također objaviti u smislu objava na ovoj temi.
Dakle, dragi prijatelju, uživaj u čitanju, a ako ti je dosadno, slobodno se registriraj ovdje. Nismo mi zlopamtila

Priključujem se ppzdravima i dobrodošlici.
Koristim priliku da pozovem starog prijatelja iz Njemačke, tim više, sto je svojevremeno imao iznimno zanimljivih tema.
U svakom slučaju je dobrodošao!

Goran9030 ::Koristim priliku da na ovoj temi najsrdačnije pozdravim starog prijatelja koji nas redovito prati.
Ne mora to činiti po skrivečki, već se slobodno može ulogirati i čak ponešto i napisati ako nađe za shodno.
Zašto pozdravljam starog kamerada? Pa zato što nam je stigla prijava za zlouporabu na ovoj temi koju sam ja otvorio.
Tekst je moj, kasarna u kojoj sam služio u smislu uspomena pripada svima nama koji smo tamo bili, slike koje sam objavio u prvom postu su vlasništvo grada Pule i TZ Pula (vidljive na Google), te ću (isključivo) na njihovu preporuku iste ukloniti ako je potrebno.
Osim toga, odmah želim najaviti da ću tokom daljih objava na ovoj temi koristiti fotografije koje sam ja načinio i koje su moje vlasništvo iako mogu biti vidljive na Google. Osim njih, imam i nekoliko fotografija koje su vlasništvo mog tadašnjeg komandira kap. Radovana Radovanovića. Njih ću također objaviti u smislu objava na ovoj temi.
Dakle, dragi prijatelju, uživaj u čitanju, a ako ti je dosadno, slobodno se registriraj ovdje. Nismo mi zlopamtila

Uvezi ovih napisanih reci sam jednom pisao da kod nas je STROGO zabranjeno postavljene slike o osobama bez njihove saglasnosti pa sam zato zatamljivao njihova lica.

Mislim da je to EU zakon a kod nas se to zove GDPR. Na Hrvatskom.

https://eur-lex.europa.eu/legal-content/HR/TXT/?uri=CELEX:32016R0679

Na ovoj temi je obljavljeno samo jedno lice. Ono u numeriranoj pidžami.
Taj je dao svoju suglasnost.

Secam se dobro tog 15-og maja 1991, otisao sam u Kičevo, put je trajao 21h, daleko brate a tuga sve veća žaleći za kućom... svega se secam od šišanja do zaduženja odeće do spavaone a drugove koje sam upoznao u vozu, bilo ih je prilično, nikoga više nisam mogao da prepoznam... shvatili ste po godini služenja da je to bila jedna među zadnjim generacijama tako da ne delim baš lepe uspomene ali i bilo ih je kao i sticanje dobrih drugova sviha nacija sa kojima sam u kontaktu i danas, cak jedan nije među nama ali sam kucni prijatelj sa njegovom porodicom, suprugom i dva divna sina, Ercov zna moju priču o drugu Savi...
Ovo je samo uvod bice toga još

Đuro Đuro ::Secam se dobro tog 15-og maja 1991, otisao sam u Kičevo, put je trajao 21h, daleko brate a tuga sve veća žaleći za kućom...  svega se secam od šišanja do zaduženja odeće do spavaone a drugove koje sam upoznao u vozu, bilo ih je prilično, nikoga više nisam mogao da prepoznam... shvatili ste po godini služenja da je to bila jedna među zadnjim generacijama tako da ne delim baš lepe uspomene ali i bilo ih je kao i sticanje dobrih drugova sviha nacija sa kojima sam u kontaktu i danas, cak jedan nije među nama ali sam kucni prijatelj sa njegovom porodicom, suprugom i dva divna sina, Ercov zna moju priču o drugu Savi...
Ovo je samo uvod bice toga još

Zna Ercov tvoj intelekt,ljudsku velicinu,a znam da mozes puno toga da pruzis ovde sa ovim momcima.
Zato sto si takav kakav jesi bivami drago sto si ovde.
Ti si puno mladji momak od mene,a nijesmo ni iz komsiluka vec ja sa Zlatibora,a ti iz Kladara RS,ali nije bilo prepreke da se vidimo i utvrdimo licno prijateljstvo.
Naslismose u jednoj drugoj prici,a bice nas i ovde!

Drago mi je sto ste nam se pridružili Vas dvojica.
Mi smo jedno malo odabrano društvance, i želimo da otvoreno diskutiramo na svim temama, a osobito o druzenjima u Jna, pa kao što vidite i poslije toga.
Slobodno pisite o svemua mi ćemo pripomoći u diskusiji.
Samo slobodno i opusteno!

Doktor Živago ::Drago mi je sto ste nam se pridružili Vas dvojica.
Mi smo jedno malo odabrano društvance, i želimo da otvoreno diskutiramo na svim temama, a osobito o druzenjima u Jna, pa kao što vidite i poslije toga.
Slobodno pisite o svemua mi ćemo pripomoći u diskusiji.
Samo slobodno i opusteno!

Meni lično je drago da sam dio ekipe, ja i Ercov smo dobri drugovi, volim Zlatibor, Ercov i ja imamo iste prijatelje gore tako da smo se našli u svakom pogledu a inače za dobrog druga nema daljine, tako da niste ni Vi daleko, mozde se sretnemo

Đuro Đuro ::

Doktor Živago ::Drago mi je sto ste nam se pridružili Vas dvojica.
Mi smo jedno malo odabrano društvance, i želimo da otvoreno diskutiramo na svim temama, a osobito o druzenjima u Jna, pa kao što vidite i poslije toga.
Slobodno pisite o svemua mi ćemo pripomoći u diskusiji.
Samo slobodno i opusteno!

Meni lično je drago da sam dio ekipe, ja i Ercov smo dobri drugovi, volim Zlatibor, Ercov i ja imamo iste prijatelje gore tako da smo se našli u svakom pogledu a inače za dobrog druga nema daljine, tako da niste ni Vi daleko, mozde se sretnemo

O, pa mi se već naveliko družimo..i to po nekoliko puta.
Ima i tema o tome sa fotkama.
Da vidite kao i izgledamo uživo.
Ništa nam nije daleko..

Tema se zove "Naši susreti".
Predlažem da pogledate.

Doktor Živago ::Tema se zove "Naši susreti".
Predlažem da pogledate.

Pregledano, svaka čast, ja sam često u svim nam novim državama, takav mi posao, dosta sam drugova sreo, dosta ugostio i ne želim.da prekinem tu tradiciju... jos dok sam bio u grupama o JNA dosta drugova upoznao i dosta spojio...

Doktor Živago ::Priključujem se ppzdravima i dobrodošlici.
Koristim priliku da pozovem starog prijatelja iz Njemačke, tim više, sto je svojevremeno imao iznimno zanimljivih tema.
U svakom slučaju je dobrodošao!

Izdušila lopta? Ne može sam da se igra, ili?...