Istaknuti vojnici i vojne jedinice

Naslov je istovjetan onome u starom forumu, no kako sam temu ja otvorio smatram se autorom pa nema brige oko autorskih prava.
U ovoj temi biti će govora o istaknutim vojnim zapovjednicima, istaknutim vojnicima - pojedincima i istaknutim vojnim formacijama. Ja ću pucati iz svoje artiljerije, a poneki plotun drugih forumaša je više nego dobrodošao.

''Otac blitzkriega'': Heinz Guderian, Der schnelle Heinz



Heinz Guderian (1888.-1954.) bio je porijeklom iz zapadne Pruske, rođen u Kulmu (danas poljsko Chełmno). Vojničko obrazovanje počeo je stjecati u raznim vojnim školama već 1901. godine, a 1908. je nakon završene vojne akademije u Metzu promaknut u čin poručnika.

Heinz Guderian 1908. godine:



U Prvom svjetskom ratu služio je kao oficir-vezist u 5. konjičkoj diviziji, da bi 28. veljače 1918. bio premješten u generalštab. Tu je po prvi put imao priliku dobiti pregled cjelokupnog stanja na fronti, što je značajno utjecalo na njegov dalji razvoj kao vojnog zapovjednika.
Poslije rata je njemačka kopnena vojska (Reichswehr) bila svedena na 100.000 pripadnika, a među 4.000 oficira koji su zadržani u službi bio je i Guderian. Godine 1927. u činu majora raspoređen je u zapovjedništvo za transport i motorizaciju. Idućih godina je pažljivo proučavao literaturu vezanu uz tenkovsko i manevarsko ratovanje, naročito britanskih teoretičara Johna Fullera, Giffarda Martela i Basila Lidell Harta. Godine 1935. imenovan je za zapovjednika novoformirane 2. oklopne divizije, a 1936. je promaknut u čin general-majora. Dvije godine kasnije bio je gemeral-lajtnant i zapovjednik XVI. armijskog korpusa.
Godine 1937. izdao je knjigu pod naslovom ''Achtung - Panzer!'' (pažnja - tenkovi!), u kojoj je razradio operativna i taktička načela upotrebe oklopnih snaga i koja je poslužila kao temelj za organizaciju njemačkih oklopnih jedinica.

Naslovna strana knjige ''Achtung - Panzer!'':



Guderiana smatraju ''ocem blitzkriega'' (munjevitog rata). Bio je tvorac čuvene krilatice Klotzen, nicht Kleckern! (ne kucaj nego razvali!), koja simbolizira važnost jakog i brzog udara oklopnih snaga u pozadinu protivnika s ciljem da ga se ošamuti i dovede u stanje rasula. Da bi se to postiglo bila je nužna dobra koordinacija jedinica pa je Guderian inzistirao da se njemački tenkovi opreme radio-uređajima.
U njemačkom napadu na Poljsku 1. rujna 1939. godine zapovijedao je XIX. korpusom u okviru 4. armije generala Günthera von Kluge, koji se sastojao od 1 oklopne i 2 motorizirane divizije. Potukao je poljsku vojsku u bitkama kod Wizne i Kobryńa, a kod Brest-Litovska se sastao s prednjim dijelovima sovjetskih trupa koje su prodrle u Poljsku sa istoka. U invaziji na Francusku 10. lipnja 1940. godine Guderian je zapovijedao istim XIX. korpusom, sada u sastavu od 3 oklopne divizije, u sklopu Oklopne grupe Kleist (Panzergruppe Kleist) pod zapovjedništvom generala Ewalda von Kleista. Njegov je korpus probio frontu kod Sedana što je rezultiralo potpunom kolapsom francuske obrane.

Njemačko napredovanje u Francuskoj i Belgiji do 16. lipnja/juna 1940.:



Guderian u zapovjednom vozilu Sd.Kfz 251 u bici za Francusku:



Za nekoliko dana Panzergruppe Kleist je izbila na obale kanala La Manche i time odsjekla savezničke snage u sjevernoj Francuskoj i Belgiji od snaga u središnjoj Francuskoj. Belgijska vojska je kapitulirala, dok su Britanci evakuirali iz Dunkerquea svoj ekspedicijski korpus i dio francuskih vojnika. U nastavku operacija Guderianov XIX. korpus je 17. lipnja izbio na švicarsku granicu čime je Maginot-linija bila odsječena od pozadine. Zbog vještine kojojm je vodio svoje oklopne snage u brzim prodorima kroz protivnički raspored Guderianovi vojnici dali su mu nadimak ''Brzi Heinz'' (Der schnelle Heinz).
Francuska je kapitulirala u Compiègneu, a primirje stupilo na snagu 25. lipnja.
U napadu na SSSR (operacija Barbarossa) Guderian je zapovijedao 2. oklopnom grupom (Panzergruppe 2), u listopadu 1941. preimenovanom u 2. oklopnu armiju (2. panzerarmee), koja je 16. srpnja 1941. zauzela Smolensk. Nakon bitke kod Smolenska njemački generali su se zauzimali za nastavak prodora prema Moskvi pri čemu bi se uništile preostale snage sovjetskog Zapadnog fronta, međutim je Hitler osobno zapovijedio da se glavnina snaga orijentira na druge ciljeve - Lenjingrad na sjeveru te Krim, Donbas i Kavkaz na jugu. Guderian je osobno odletio u glavni stan u Rastenburgu ne bi li Hitleru objasnio važnost napada na Moskvu i odgovorio ga od disperzije snaga na druge sektore, ali bez uspjeha. Pri tome se posvađao s načelnikom generalštaba kopnene vojske generalom Franzom Halderom, koga je optužio da je ''neodgovorno promijenio mišljenje''.
Hitlerova zapovijed se morala izvršiti i Guderianova 2. oklopna grupa je 25. kolovoza krenula u napad prema jugu, u pozadinu sovjetskog Jugozapadnog fronta. Nakon forsiranja rijeka Desna i Sejm zauzela je 7. rujna Konotop, 11. rujna Romni i 15. rujna Lohvicu, te se idućeg dana sastala s prednjim dijelovima 1. oklopne grupe generala von Kleista. U Kijevskoj bici, najvećem okruženju u povijesti ratova, Nijemci su uništili 4 armije sovjetskog Jugozapadnog fronta i priveli 665.000 zarobljenika.

Guderian u vrijeme bitke kod Kijeva:



Nakon uspješnog okončanja operacija u Ukrajini Guderianova 2. oklopna grupa (od 5. listopada 2. oklopna armija) uključena je u napad na Moskvu na južnoj strani bojišta. U početku je napredovala brzo i na prepad zauzela Orel, no ubrzo se suočila sa sve jačim sovjetskim otporom. Doprla je do Tule, ali grad nije mogla zauzeti čime su propali pokušaji da se Moskva opkoli i odsječe od ostatka SSSR-a. Guderian u svojim ratnim uspomenama priznaje: ''Pretrpjeli smo bolan poraz''.
I ne samo to - Sovjeti su 6. prosinca pokrenuli protuofenzivu i odbacili napadača podalje od Moskve, što je bio povod za masovno smjenjivanje visokih njemačkih zapovjednika sa njihovih položaja. Sâm Guderian je smijenjen 24. prosinca i preveden u rezervu, te je odlučujuće događaje 1942. godine pratio tek izdaleka i temeljem izvještaja sa fronte.
Još u toku operacije Barbarossa Guderian je imao nekoliko sukoba i nesuglasica s feldmaršalom Güntherom von Kluge, njegovim neposredno nadređenim. U jednom susretu 1943. godine raspravljali su o odgovornosti za poraz kod Moskve i tako se posvađali da su jedan drugog izazvali na dvoboj. Kluge je čak odredio i sekundanta - sâmog Hitlera - ali od duela nije bilo ništa jer su dvoboji među oficirima bili službeno zabranjeni.
Nakon katastrofe kod Staljingrada Hitler se sjetio da bi mu dobro došlo znanje i iskustvo generala Guderiana, te ga je 1. ožujka 1943. imenovao za glavnog inspektora oklopnih jedinica. U toj ulozi Guderian je vodio brigu o proizvodnji i usavršavanju njemačkog oklopnog oružja.

Guderian kao glavni inspektor oklopnih jedinica s oficirima uz tenk PzKpfw VI Tiger:



Nakon atentata na Hitlera imenovan je 21. srpnja 1944. načelnikom Generalštaba kopnene vojske (Chef des Generalstabs des Heeres). Titula je bila gotovo simbolična jer je Hitler sve ključne vojne odluke preuzeo na sebe, pa je Guderian u stvarnosti bio zadužen za Istočnu frontu. U toj ulozi je mnogo puta ulazio u rasprave s Hitlerom koji je tvrdio da je ''Istočna fronta čvrsta'', dok je Guderian govorio da je ''Istočna fronta kuća od karata koje se svakog časa može srušiti''.
Jedan od povoda za sukob bilo je imenovanje reichsführera SS Heinricha Himmlera za zapovjednika novoformirane Grupe armija Wisla (Heeresgruppe Weichsel) 28. siječnja 1945. Guderian je upozorio kako je nedopustivo povjeriti tako odgovornu dužnost čovjeku bez ikakvog vojničkog znanja, ali je Hitler bio nepopustljiv. Takav zapovjednik grupe armija se naravno pokazao nedoraslim zadaći i 20. ožujka Himmlera je zamijenio general Gothard Heinrici. Ali je za sve bilo kasno. Potkraj siječnja, kada su Sovjeti prodrli već do Odre, Guderian je zatražio od Hitlera suglasnost da povuče morskim putem nekoliko divizija koje su bile blokirane u Kurlandiji kako bi se pojačala obrana na Odri, a reakcija je bila eksplozivna. ''Stajao je preda mnom podignutih šaka'' - piše Guderian u svojim memoarima - tako da se moj dobri načelnik štaba Thomale smatrao primoranim da me uhvati za kaput i povuče natrag kako ne bih postao žrtvom fizičkog napada''.
Guderian je konačno otjeran sa dužnosti 28. ožujka, a na položaj načelnika generalštaba kopnene vojske imenovan je general Hans Krebs. Guderian se predao Amerikancima 10. svibnja 1945. U zarobljeništvu je ostao do 17. lipnja 1948. Istraga nije pokazala nikakve elemente za podizanje optužbe za ratne zločine, pa je pušten na slobodu. Godine 1950. objavio je memoare pod naslovom ''Uspomene jednog vojnika'' (Erinnerungen eines Soldaten). U njima potanko opisuje svoju vojničku karijeru, porijeklo teorije i prakse blitzkriega, nastanak i razvoj njemačkih oklopnih snaga te njihovo sudjelovanje u ratu. Ograđuje se od njemačkih ratnih zločina i tvrdi da je za njih saznao tek poslije rata, te objašnjava zašto nije podržao puč protiv Hitlera 20. srpnja 1944. Ujedno daje opis pojedinih istaknutih ličnosti Trećeg Reicha. Knjiga je pobudila veliko zanimanje i prevedena je u brojnim zemljama, između ostalih i kod njegovih bivših ratnih protivnika (knjigu je objavio i Vojnoizdavački zavod JNA).

Heinz Guderian poslije rata:

Netko će reći: gdje je ovaj našao baš Talijane i još k tome istaknute? Negativnu stereotipiju o Talijanima kao smiješnim i strašljivim vojnicima utjelovio je lik kapetana Bertorellija u kultnoj TV seriji ''Allo, allo'', a nekada je kružio i vic-pitalica ''koje su tri najtanje knjige na svijetu?''. Odgovor je bio ''albanski telefonski imenik, sovjetsko građansko pravo i talijanski junački ep''. No stvari nisu uvijek crno-bijele i premda se Talijani nisu baš proslavili u oba svjetska rata bilo je i na njihovoj strani i iznimaka.

Talijanska oklopna divizija Ariete (132ª Divisione corazzata Ariete)

Od oklopnih divizija talijanske vojske u Drugom svjetskom ratu najistaknutija je bila Ariete, koja je prva stigla na sjevernoafričko ratište. Prvi dijelovi divizije iskrcani su u luci Tripolis 24. siječnja 1941., a nakon kompletiranja uvrštena je u sastav Manevarskog korpusa (Corpo d'Armata di Manovra) koji je s njemačkim Afričkim korpusom djelovao kao udarna snaga Osovine.
Oklopna divizija Ariete (132ª Divisione corazzata Ariete) formirana je 1. veljače/februara 1939. u Milanu od 2. oklopne brigade (2ª Brigata corazzata). U standardnom formacijskom sastavu divizija je imala jednu tenkovsku regimentu, regimentu bersaljera i artiljerijsku regimentu, izviđački bataljon i inženjerijski bataljon te manje pomoćne jedinice. Prema organizaciji iz 1941. godine brojno stanje divizije iznosilo je 8.600 ljudi, 189 srednjih tenkova, 40 oklopnih automobila, 20 samohodnih i 70 vučenih artiljerijskih oružja te 1.120 kamiona i automobila.
Zapovjednici divizije su bili generali Carlo Vecchiarelli (1939.-1940.), Ettore Baldassarre (1940.-1941.), Mario Balotta (1941.-1942.), Giuseppe De Stefanis (1942.) i Francesco Antonio Arena (1942.). Divizija je uništena u studenom 1942. u bici kod El Alameina i ponovo je formirana početkom rujna/septembra 1943. kao Ariete II (135ª Divisione Corazzata Ariete II), a nakon kapitulacije Italije je rasformirana.

Amblem 132. oklopne divizije Ariete:



Iako su njeni tenkovi M13/40 i M14/41 bili inferiorni prema britanskim divizija je postigla nekoliko zapaženih taktičkih uspjeha. Tako je u opsadi Tobruka početkom svibnja 1941. zauzela 5 utvrđenih položaja, a u britanskoj operaciji Crusader u studenom iste godine uspješno je obranila Bir el Gobi od napada britanskih oklopnih snaga i nanijela im znatne gubitke. Za vrijeme protunapada Osovine 29.-30. studenog 1941. Ariete je u bici kod Sidi Rezegha privela 3.400 zarobljenika, a prilikom povlačenja na liniju Gazala izvela je protunapad na britanske progonitelje i zarobila još 1.000 vojnika.

Tenkovi M-13/40 divizije Ariete u napadu:



Pripadnici VII. tenkovskog bataljona divizije Ariete:



General Mario Balotta (u sredini), zapovjednik oklopne divizije Ariete 1941.-1942.:



Tenkovi divizije Ariete nedaleko Benghazija 1942. godine:



Bersaljeri divizije Ariete na položaju kod Gazale:



Na početku ofenzive Osovine pod imenom Unternehmen Venezia Ariete je 27. svibnja 1942. pregazila položaje 3. indijske motorizirane brigade i privela 1.000 zarobljenika, a također je uspješno odbila jake protunapade britanskih oklopnih snaga 29. svibnja. No pravu ratnu slavu je stekla u bici kod El Alameina u studenom 1942., u kojoj je uništena dok je štitila povlačenje ostataka snaga Osovine. Prema jednom njemačkom vojnom izvještaju ''na sektoru divizije Ariete Britanci su platili prodor golemim gubicima u ljudima i materijalu. Talijani su se borili do zadnjeg čovjeka''. Dana 4. studenog divizija je bila potpuno opkoljena od britanskih snaga i njezin zapovjednik general Francesco Antonio Arena uputio je posljednju poruku: ''Neprijateljski tenkovi su prodrli kroz položaje divizije Ariete. Naša lokacija je 5 km sjeverozapadno od el-Abda. Još uvijek smo u akciji''.

General Francesco Antonio Arena:



Od jedinica divizije Ariete iz pakla El Alameina izvukli su se samo ostaci XIII. tenkovskog bataljona i oko 200 bersaljera uz 6 samohodnih PT topova 75 mm. I ti ostaci su uništeni idućeg dana nedaleko Fuke. Divizija je službeno izbrisana iz brojnog stanja vojske 8. prosinca/decembra 1942. Feldmaršal Erwin Rommel je sa žaljenjem upisao u svoj dnevnik: ''S Ariete smo izgubili naše najstarije talijanske drugove, od kojih smo uvijek tražili više nego su mogli postići svojim bijednim oružjem''.

Tenk Fiat M-13/40 u tenkovskom muzeju Bovington, Velika Britanija:



Poslije Drugog svjetskog rata Talijani su obnovili oklopnu diviziju Ariete (Divisione corazzata Ariete), a službeno je formirana 1. listopada 1952. u Pordenoneu u pokrajini Friuli (Furlanija). Sastojala se od tenkovske regimente, regimente bersaljera, samohodne artiljerijske regimente, oklopno-izviđačkog bataljona i inženjerijskog bataljona. Godine 1963. divizija je preformirana po NATO standardima i umjesto regimenti sastojala se od brigada - 2 oklopne brigade, mehanizirana brigada i artiljerijska brigada. Ime Ariete danas nosi jedina oklopna brigada kopnene vojske Republike Italije - 132ª Brigata corazzata Ariete sa sjedištem u Pordenoneu.

" NOĆNE VJEŠTICE"

U jesen 1941.godine, Staljin je donio povijesnu odluku, odn. dopustio je ženama da upravljaju borbenim avionima, a  SSSR je bila prva zemlja na svijetu koja je takvo nešto dopustila.
Za sve je zaslužna pukovnica Marina Raskova koja je preko nekih svojih prijatelja uspjela nagovoriti Staljina da se žene aktivno uključe u pilote borbenih aviona. Nju su prozvali ruskom " Amalijom Erhart. Ona ga je uspjela uvjeriti da
bi žene mogle dati doprinos zračnim snagama, i on tu odluku nikad nije požalio.

Naime, tijekom Drugog svj. rata su izvele preko 30.000 borbenih letova i na neprijatelja izbacile oko 23.000 tona bombi.
Staljin ih je rasporedio u tri jedinice, a 588. bombarderska regimenta je bila sastavljena isključivo od žena, koje su bile i piloti, zemaljsko i mehaničarsko osoblje. Ta je jedinica prozvana " Noćne vještice" zbog specifične taktike prilikom letenja i izbacivanja bombi. Naime, u zraku bi isključile motor i lagano ponirale " klizile" kao da lete na metli.
Izazivale su poseban strah kod nacističkih vojnika zato što se ne bi ni vidjele ni čule. Taj nadimak su im i dali njemački vojnici sa Istočnog fronta.
Letjele su na avionu Polikarpov PO-2 koji je bio klipni dvosjed otvorenog tipa bez kabine i u to doba vrlo primitivni avion.
Pilotkinje su u tom avionu bile bez ikakve zaštite od hladnoće, vjetra, a imale su samo kompas i kartu leta. Postojala je velika opasnost od smrzavanja. samo dodirivanje aviona zimi je reskiralo smrzotine.
Međutim, velika je prednost bila to da su ti avioni bili teško uočljivi na radaru ,a i zbog već opisane tehnike približavanju cilju. Pripadnice su imale između 17 i 26 godina, letjeli su ugl. noću sa avionima koji su bili prije svega namijenjeni izviđačkim zadacima ili zaprašivanju usjeva. Svake noći, u prosjeku je letjelo 40 aviona na 8 borbenih letova svaku noć.

U veljači 1943. postala je jedna od najelitnijih jedinica Crvene armije, preimenovana je u 46. " Taman" gardijsku noćno-bombardersku avijatičarsku regimentu.

Njihov posljednji let je bio 4. svibnja/maja 1945.

U više od 30.000 misija koje su odradile, život je izgubilo 30 pilotkinja, a 24 su dobile najviše odlikovanje - Heroj Sovjetskog saveza.

U oko mi zapelo sa kojim avionom su letele - PO-2. Na tlu bivše YU (republikama nastalinh na tom području) su bili trije avioni PO-2 i to: Jedan je na Surčinu u muzeju, Jedan u Splitu a jedan je bio na sportskom aerodromu u Slovenj Gradcu. Taj je bio renoviran i je leteo. Posle su ga pre nekoliko godina prodali na Češko (neko imao neke zahteve do tog aviona).