Zanimljiva i neobčna oružja i oruđa

Znam da imamo puno tema, ali često naiđem na neko neobično oružje ili oruđe.
Kako bi ovaj forum trebao imati najviše doticaja upravo sa vojnom tematikom, nadam se da mi nećete zamjeriti otvaranje još jedne nove teme.
Ovdje bismo trebali postaviti slike i(li) opise neobičnih oružja i oruđa. Za one svakodnevne imamo dovoljno drugih mjesta.
Mislim da bi bilo zgodno osim (uvijek dobrodošlog) lajka ostaviti i neki komentar ili tekst koji nađete za objavljenu stvar. Na taj način možemo više dati prostora toj neobičnosti.

Evo, za početak, neka to bude austrijski ADMK Mulus.

Mulus je bio laki nosač mitraljeza koji je mogao voziti ili na svojim gusjenicama ili na kotačima.

Da ne bi netko pomislio kako su ga prevrtali po potrebi, čini se da su mu (ipak) samo dizali i spuštali kotače.


Proizvedena 1935. godine, ova austrijska tanketa s kotačima i gusjenicama imala je jedinstveni raspored koji je mogao zakretati prednje kotače prema gore pomoću krakova pokretanih zupčanicima. Zatim se mogu ukloniti i staviti u nosače na stražnjoj strani vozila. Stražnji kotači se također mogu ukloniti tako da se gusjenice povuku na blokove. Neobično je bilo to što su prednje ruke služile kao okvir za vozačevo sjedalo.
O njegovom statusu u njemačkoj vojsci malo se zna.


Težina: 1,56 tona
Motor: Daimler, zrakom hlađeni 4 cilindra @20 KS
Performanse: (gusjenice) 10 mph/ (kotači) 27 mph
Domet: 450 km
Duljina: (gusjenice) 8 ft 6 in/ (kotači) 11 ft 8 in
Širina: (gusjenice) 3 ft 5 in/ (kotači) 4 ft 1 in
Visina: (gusjenice) 3 ft 11 in/ (kotači) 4 ft 2 in

U ovoj objavi ne radi se o neobičnom, već o zanimljivom oruđu.


Na slici su prikazani Tigrovi iz 508. teške tenkovske brigade na austrijsko-talijanskoj granici u prijevoju Brenner, 1943.

Zato bih u ovoj objavi napisao nešto općenito o njemačkim tenkovima iz drugog svjetskog rata.
Obično se u filmovima i literaturi prikazuju kao strašni i nadmoćni svoim neprijateljima, a ipak ih nakon rata nisu prekopirali niti Sovjeti niti Zapadni saveznici. Zašto?
U nekoliko članaka koje sam potražio i pronašao na internetu obično prevladava mišljenje da su oni bili nadmoćni početkom rata, ali da su do 1945 zastarjeli (pregazilo ih vrijeme????) i da se sa njihovom modernizacijom i masovnom proizvodnjom jednostavno zakasnilo, pa je i to jedan od uzroka pada trećeg Reicha.
Žao mi je što nisam pronašao jedan čitav esej o njemačkim tenkovima koji sam čitao pred nekih 10-tak godina i gdje se tvrdilo da oni ipak nisu bili nikakvo čudo tehnike, već da su imali (zbog svoje težine) ogromnih problema sa pogonskim mehanizmom. Što bi rekli kamiondžije "riknuo im kardan...".

E pa, da ne mislite kako ništa ne radim (na forumu), evo jedne kraće analize koju sam sastavio kao rezime pročitanih članaka i tekstova na ovu temu. I da ponovim, radi se o skupnom tekstu za (skoro) sve modele. Ipak nisam dovoljno plaćen kako bih razdvajao model po model, tip po tip...

Njemački tenkovi u Drugom svjetskom ratu, osobito modeli kao što su Panzer III, Panzer IV, Tiger I, Tiger II (Königstiger), i Panther, imali su nekoliko značajnih prednosti, ali su također patili od određenih slabosti. Evo pregleda njihovih ključnih prednosti i slabosti ( i nemoj da me netko demantira kao neznalicu, jer ipak oklopne jedinice nisu moja specijalnost):
Prednosti:
Velika vatrena moć: Njemački tenkovi, naročito Tiger I i Panther, bili su opremljeni snažnim topovima, kao što je 88 mm top kod Tigra, koji je bio izuzetno učinkovit protiv savezničkih oklopnih vozila. Ovi topovi su imali visoku preciznost i dobar domet.

Debeli oklop: Tiger I i Tiger II imali su vrlo debeli oklop, koji je često mogao izdržati direktne pogotke savezničkih tenkova. Debeli frontalni oklop Panthera također je bio vrlo otporan na savezničke projektile, pogotovo s prednje strane.

Napredna optika i tehnologija ciljanja: Njemački tenkovi bili su poznati po svojoj izuzetnoj optici i sustavima za ciljanje, što im je omogućilo visoku preciznost prilikom gađanja, čak i na velikim udaljenostima.

Razvijena taktička upotreba: Njemačka je razvila sofisticiranu taktiku u kojoj su tenkovi igrali ključnu ulogu. Taktika Blitzkriega oslanjala se na brzo i koordinirano napredovanje tenkova, zrakoplovstva i pješaštva, što je dalo iznimne rezultate u ranim fazama rata.
E sad, u tekstovima gdje sam čitao o Blitzkriegu kao novosti u taktici ratovanja, obično je pisalo da je ga je osmislio Erich von Manstein, a u praksu proveo Heinz Guderian (za kojeg sam ja goooodinama mislio da zbog prezimena ima neke veze sa Rusijom ili barem sa SSSR-om. - Toliko o meni kao neznalici, ali ipak sam saznao da se čovjek zvao Heinz - dakle Nijemac! ).
No, ono što bih želio istaknuti je da sam na jednom mjestu pronašao podatak o tome da Blitzkrieg kao takav nije izmišljen u Njemačkoj, već da su ga oni samo popularizirali i proveli u praksu. Kako kažu knjige, samu ideju su začeli dvojica engleskih časnika/oficira duuuugačkih imena: John Frederick Charles Fuller i Basil Henry Liddell Hart. Možda im jednom kasnije posvetim više vremena i objavu, ali morao bih prvo malčice istraživati po tom pitanju. I zato neka za sada ostanu pod naslagom prašine koja se nakupila nad njihovim imenima i idejom.

Inovacije u dizajnu: Panther i Tiger II imali su nagnuti oklop, što je povećalo šanse da neprijateljski projektili odskakuju. Ova inovacija kasnije je usvojena i kod drugih tenkova širom svijeta. To će reći - saveznici su ipak shvatili da je vrag odnio šalu i da nije sramota "prepisati" neke stvari od neprijatelja. Možda se Nijemcima njihova arogancija na kraju obila o glavu jer nisam pronašao tekstove o tome kako su oni preuzimali tehnologiju (makar u tragovima) svojih neprijatelja (naravno, ovdje mislim na tenkove).

Slabosti:

Težina i mobilnost: Najveća slabost teških tenkova, poput Tiger I i Tiger II, bila je njihova velika težina, što ih je činilo sporim i lošim u manevarskim sposobnostima u usporedbi sa savezničkim tenkovima poput Shermana ili T-34. Također su često imali problema s prelaskom preko mostova ili kroz mekši teren poput blata i snijega, zbog čega su ponekad ostajali zaglavljeni. - jbg... moguće je da u to vrijeme zimska služba nije uvijek na vrijeme izašla na teren i bacila sol
Nadalje o problemima sa prekomjernom težinom (ali i ovaj puta ne mojom) - Tenkovi poput Tigra I i Tigra II (Königstiger) bili su vrlo teški (preko 50 tona za Tigra I i oko 70 tona za Tigra II). Ta težina uzrokovala je veliki pritisak na motor, transmisiju i ovjes. Kao rezultat toga, mehanički kvarovi, poput pucanja zupčanika u transmisiji, bili su česti osobito pri dugim vožnjama ili teškim borbenim uvjetima (zamisli baksuza, usred borbe treba dodati gas, a ono pukne neki šaraf i ostaneš na sred polja kao na strelištu). Njemački sustavi prijenosa, posebno kod Panthera, bili su skloni kvarovima jer me nisu slušali kad sam im rekao da će morati podnijeti veliku težinu vozila.  
O kvarovima ću u idućem pasusu.


Kompleksnost proizvodnje i održavanja: Njemački tenkovi su bili tehnički vrlo složeni, što je činilo njihovu proizvodnju dugotrajnom i skupom. Također su bili podložniji mehaničkim kvarovima zbog složenosti dizajna, a popravci na terenu su bili izazovni. Ovo je bila velika prednost za Sovjetski Savez i SAD, čiji su tenkovi, poput T-34 i Shermana, bili jednostavniji za proizvodnju i održavanje. Što se popravaka na terenu tiče, najbitniji tenkovi su očito bili oni koji su se nalazili jako daleko od Njemačke. Hajde ovi u Francuskoj ili Italiji, Grčkoj... to je pod nosom. Ali tenkovi koji bi zaglavili (čitaj: pokvarili se) negdje u bespućima SSSR-a, e to je već bio problem. Tu je logistika morala odigrati važnu ulogu, što je nekad zbog ogromnih udaljenosti (siguran sam) predstavljalo problem. Da se našalim, ali kako li je bilo tenkistima i njihovim mehaničarima (oni su valjda putovali razdvojeno) kada bi negdje usred stepe trebalo pričvrstiti gusjenice, a oni u blatu izgubili (ili im se polomio) ključ 13 okasto/vilasti...

Manja proizvodnja: Zbog visokih troškova i kompleksnosti, Njemačka nije mogla proizvesti dovoljno tenkova kako bi nadmašila brojne protivnike. Savezničke sile, poput Sovjetskog Saveza, proizvodile su T-34 u ogromnim brojevima, dok su SAD proizvele desetke tisuća M4 Sherman tenkova, čime su brojčano nadmašili njemačke tenkove. Sumnjam da su Nijemci bili u stanju tek tako skupiti dovoljno čelika iz čeličana u Njemačkoj i pokorenim državama. U odnosu na SAD i(li) SSSR, Njemačka je ipak bila Liliputanac.

Logistički problemi: O ovom sam već malo prije pisao na naki način. Teški tenkovi poput Tiger II trošili su ogromne količine goriva, što je predstavljalo ozbiljan problem za Njemačku, naročito kako je rat napredovao i kako su resursi postajali sve oskudniji. Valjda su stoga osnovni cilj - naftonosna polja u SSSR-u bila ta koja su Hitleru zapela za oko, ali je pogriješio jer je napadačke snage, praktički na domak (koliko je to "na domak" relevantno u stepama SSSR-a) naftonosnih polja prvo zaustavio, pa onda preusmjerio na Staljingrad. Pa bi se moglo reći da je, kako se rat bližio kraju Njemačka imala ozbiljnih problema s opskrbom gorivom. Tenkovi su imali visoku potrošnju goriva, što je ograničavalo njihovu mobilnost, osobito na Istočnom frontu, gdje su opskrbni lanci bili rastegnuti do krajnjih granica.
Uz to, kao što sam gore valjda već napisao, često su se kvarili na terenu, što je dodatno opterećivalo njemačke logističke jedinice. Njemački tenkovi bili su tehnički složeni, što je otežavalo njihovo brzo popravljanje na bojištu. Rezervni dijelovi bili su specifični za svaki model, što je logistički opterećivalo njemačku vojsku. Ova kompleksnost također je značila da su popravci zahtijevali visoko obučene mehaničare i posebne alate, što nije uvijek bilo dostupno na bojištu. No o tome sam se već pokušao našaliti gore u tekstu.

Kašnjenje u uvođenju novih modela: Iako su tenkovi poput Panthera i Tiger II bili tehnički napredni, njihova se proizvodnja i uvođenje na bojište često odgađalo. Saveznički i sovjetski tenkovi bili su već u masovnoj proizvodnji kada su napredniji njemački modeli stigli u značajnijim brojevima. - ovo sam možda mogao sjediniti sa tekstom gdje pišem o logističkim problemima, no ovako ima više teksta, pa možda ispadnem pametniji

Problemi sa zimskim uvjetima: Ovdje se ne radi samo o zimskoj službi koju sam prethodno naveo.
Njemački tenkovi, posebno na Istočnom frontu, imali su problema s ekstremno hladnim uvjetima, što je dodatno utjecalo na pouzdanost i učinkovitost njihovih motora i mehaničkih dijelova. Sovjetski T-34 bio je bolje prilagođen ovakvim uvjetima, sa širim gusjenicama i robusnijim motorom. No, ovdje nećemo pisati o T-34, kao što nisam spomenuo niti modernizirane Shermane.

Nepouzdani motori: Iako sam počeo pisati o ovim tenkovima kao o čudu tehnike, ipak sam u tekstovima pronalazio da su imali poprilično problema sa motorima. Iako  (opet ja sa "iako") su imali moćne benzinske motore, poput Maybach HL 230 P30 u Pantheru i Tigrima, ovi motori nisu uvijek bili dovoljno pouzdani za duga kretanja ili borbe na terenu. Bili su podložni pregrijavanju i kvarovima zbog velike mase tenka. Čekaj: moram si zapisati da malo pronjuškam o tome kako su bili hlađeni tenkovski motori... Untisumpora, ja kao da radim diplomski rad, a samo sam htio napisati ponešto o tenkovima, njihovim prednostima i manama...

Uglavnom, poštedit ću i vas, a i mene pisanja zaključka koji sam svakako želio napisati kao veliko finale ove objave - no nakon ovog piskaranja, izgubio sam volju i ožednio.
Tek da nabacim dio onoga što mi je ostalo napisano sa strane: Njemački tenkovi su bili tehnički superiorni u mnogim aspektima, uključujući oklop, vatrenu moć i naprednu tehnologiju, ali su patili zbog visokih troškova proizvodnje, složenosti održavanja, logističkih problema i manjeg broja u usporedbi sa savezničkim tenkovima. Na kraju, brojnost i pouzdanost savezničkih tenkova, zajedno s logističkom nadmoći, pokazali su se ključnima za pobjedu u ratu.
I valjda se onda nazire odgovor na moju dvojbu zašto saveznici nisu prekopirali njemačke tenkove nakon rata.
Pregazilo ih je vrijeme, što ne znači da nakon prelaska svih onih inžinjera i naučnika na stranu saveznika nisu sa njima prešli i razni nacrti i poboljšanja za koja niti ne znamo.
I to je to za ovaj puta, neću ni čitati što sam napisao, valjda nema puno pravopisnih i drugih grešaka.  Ufffff...

Riemerschmid BMW Gleiskettenkraftrad, poznat i kao BMW Schneekrad, nastao je 1936. godine i smatra se jednim od najranijih hibrida motociklističkih snježnih motornih vozila.
Iako malo informacija postoji o ovom stroju, postoje dvije suprotne teorije o njegovom porijeklu.
Neki vjeruju da je riječ o eksperimentalnim motornim sanjkama koje pokreće BMW motor, koji je kao osobni projekt izgradio BMW inženjer Riemerschmid. Drugi sugeriraju kako ga je Wehrmacht naručio za vojnu uporabu.
Ono što je sigurno je da se nacistička Njemačka pripremala za zimske uvjete u Alpama i trebala mu je vozilo sposobno brzo kretati kroz snijeg i blato. Naziv Schneekrad potiče od njemačkih riječi "Schnee" (snijeg) i "Krad", što je bila vojna skraćenica za *Kraftrad* (motocikl) i referenca na "tragove gusjenice. "
Riemerschmid je navodno koristio BMW R-12 motor u dizajnu, koji je sadržavao "Gleitketenkraftrad" ili sustav slip-lanca, uparen sa Steib TR-500.
Zbog nedostatka detaljnih informacija i očiglednih tehničkih izazova, kao što je način na koji bi se stroj okrenuo, smatra se da je to bio napušten projekt, s eventualno samo jednim prototipom ikada napravljen.

Ovako je trebao izgledati projekt leteće podmornice "Ushakov LPL"

Ushakov LPL „leteća podmornica” bio je ambiciozni projekat sovjetskog mornaričkog inženjera Borisa Ushakova iz 1930-ih. Njegov cilj bio je da stvori jedinstveno vozilo koje bi kombiniralo karakteristike podmornice i aviona – borbeni hibrid koji bi mogao da se kreće ispod vode, ali i da leti. Ushakov je osmislio koncept sa namjerom da takvo vozilo izbjegne neprijateljske radare i patrolne brodove, zaronivši u vodu kad je potrebno, a zatim se podigne u zrak za napad ili brzo premještanje.



Ključne karakteristike Ushakov LPL „leteće podmornice“:
Dizajn – Vozilo bi imalo hidrodinamički trup sličan podmornici, s krilima i repnim površinama za let. Trup bi omogućavao plovidbu kroz vodu, a krila bi se koristila za let kada je vozilo iznad površine.
Naoružanje – Planirano je da bude naoružana torpedima ili bombama koje bi mogla da ispušta iznad neprijateljskih brodova ili ciljeva. Njena iznenadna pojava iz vode bila bi dodatna taktička prednost.
Motor i pogon – Ushakov je planirao korištenje dva različita sistema pogona: jedan za podvodnu plovidbu i drugi za let. U vodi bi koristila propelerski pogon sličan podmornicama, dok bi se u zraku oslanjala na klipne avionske motore karakteristične za taj period.

Ipak, ovaj program nikad nije bio realiziran. Razlog su tehnički izazovi – Tehnologija 1930-ih nije bila dovoljno napredna da bi podržala ovu kompleksnu konstrukciju, posebno u pogledu materijala i motora koji bi mogli da izdrže pritisak i u vodi i u zraku.
Visoki troškovi – Čak i uz teorijsku izvodljivost, troškovi bi bili ekstremno visoki, a efikasnost u borbi i pouzdanost ovog vozila upitni.
Praktičnost – Dizajn je bio previše složen za operativne uvjete, a postojala su druga, jednostavnija sredstva za postizanje sličnih ciljeva u borbi.
Iako „leteća podmornica” nikada nije napravljena, ideja je inspirirala kasnije inovacije i hibridna rješenja u vojsci, a konceptualno i danas izaziva zanimanje.