Istorijski osvrti - razne epohe

sloba1 ::U noći 20-21. avgusta 1968. godine, Sovjetski Savez, Bugarska, Istočna Nemačka, Mađarska i Poljska su izvršile invaziju na Čehoslovačku Socijalističku Republiku u cilju zaustavljanja Dupčekovog Praškog proleća, reformi koje su vodile ka političkoj liberalizaciji.

Što se tiče tada istočnih Nijemaca maglovito je bilo čak i meni. Ja sam bio dosta dugo uvjeren kako su i oni učestvovali ali kasnije sam saznao kako je Walter Ulbricht, tadašnji politički vrh NDR-a nazvao Moskvu kad je čuo za plan i tražio je izuzimanje istočnonjemačke vojske uz obrazloženje kako bi to izazvalo nezadovoljstvo kod Čehoslovaka i dalo negativnu propagandu. Ipak, granicu iz tadašnje istočne Njemačke ka Čehoslovačkoj  je prešla gomila tenkova ali radilo se o sovjetskim tenkovima stacioniranim u istočnoj Njemačkoj. Istočnonjemačka armija je bila u pripravnosti ali nije prelazila granicu. Međutim, bili su u samoj Čehoslovačkoj prisutni sa oko 9 oficira veze
Osim njih tadašnji vođa Rumunjske Čaušesku je odbio poslati jedinice u Čehoslovačku

Spomenik palim borcima i žrtvama fašističkog terora u Podgori. Djelo je akademskog kipara Ivana Mirkovića, izgrađen donacijama i radom mještana Podgore. Spomenik je prepun simbolike dok prikazuje biokovskog partizana kako štiti ranjenog mornara.

1974.godine, mumija faraona Ramzesa je morala biti prebačena iz Egipta u Pariz, zarad konzervatorskih radova na njoj.
Po tadašnjih zakonima Francuske, živ ili mrtav čovjek koji ulazi u zemlju, morao je imati putnu ispravu, pasoš.
Tako je Ramo, 3300 god.nakon smrti dobio pasoš!

Na prvi pogled ali kad razmislim, ovo je moderan pasoš, kako izgleda i biometrijski, ne vjerujem kako su Egipćani 1974 godine imali takve dokumente (ili netko drugi)
To bi izgledalo više ovako:

U borbama od 16. do 22. septembra srpska vojska je imala 11.490 vojnika i oficira izbačenih iz stroja - mrtvih, ranjenih i nestalih. Poginulo je više od 118 oficira, od toga 17 komandanata bataljona i pet komandanata pukova.
- Na kraju su srpskim bataljonima komandovali narednici. Austrougarski gubici bili su još strašniji. Procenjuju se na više od 30.000 izbačenih iz stroja. Posle Mačkovog kamena Poćorekove jedinice su iskrvarile, demoralisale se i više nisu mogle napred.

Mesto sa krugovima u crkvi Aja Sofija gde su krunisani svi vizantijski carevi.

27. septembra 1943. godine kod sela Jabuka, nedaleko od Prijepolja, u četničkoj zasedi poginuo je narodni heroj Boško Buha. Imao je samo 17 godina. Slava Heroju! SF-SN

Narodni heroj mitskih proporcija: Tko je bio Boško Buha?

Kolovoz 1942. godine. Na planinskom proplanku, u blizini suncem okupana Vrbasa, hrvaju se dvojica momaka. Ratni drugovi dobacuju im, sokole ih, navijaju… Prvi hrvač je Boško Buha, star petnaest godina, visok 160 centimetara, odlučnog izraza i nakostriješene kose. Drugi je Miodrag Milovanović, komandant bataljuna, dvadesetogodišnjak od gotovo dva metra. Osuševljenu publiku čine pak borci Druge proleterske brigade. Navijaju istodobno i za jednog i za drugog, jer nije ni važno tko će odnijeti pobjedu. Važno je samo da se  momci čeliče, kako bi što spremniji dočekali neprijatelja. Nakon desetak minuta stenjanja i soptanja, krupni komandant predaje meč svome kržljavom bombašu, uz riječi: “Priznajem, druže, bolji si!”. Buha će na to: “Znam ja to i bez tvoga priznanja!”

Ovo je samo jedna od brojnih anegdota iz života Boška Buhe, maloljetna partizanskog bombaša koji je izrastao u junaka mitskih proporcija. Dječak koji “nije znao držati govore, ali je znao bacati bombe” rođen je 1926. godine u slavonskom selu Gradina kraj Virovitice, kao dijete siromašnih srpskih seljaka. Godine 1941., nakon uspostavljanja Nezavisne Države Hrvatske, njegova je obitelj bila na meti ustaša i morala je bježati. Buha je stigao do teritorija pod kontrolom partizana. Isprva su ga odbili kad im se htio pridružiti, budući da je imao nepunih petnaest godina, ali je momčić bio uporan. Primaju ga u Drugu proletersku brigadu, a ubrzo pokazuje talent za prikradanje do neprijateljskih bunkera i njihovo uništavanje ručnim granatama. Jedinica u kojoj je djelovao, sastavljena od mladih i djece, dobila je nadimak “partizanska artiljerija”. Među njihovim brojnim podvizima bilo je prelaženje rijeke Lim u veljači 1942. godine, na temperaturi od dvadeset pet stupnjeva ispod ništice. U ledenu vodu mali su borci ulazili nagi – odjeća je morala biti suha kad bi prešli na drugu stranu. Ma koliko ih rat učinio zrelima, u predasima od borbi bili su samo djeca: šalili su se, igrali nogomet loptom koju bi napravili od starih čarapa… U vragolijama je prednjačio Boško, živahan i znatiželjan dječak.

Upravo znatiželja u konačnici ga je koštala života. On, koji se nikad nije vozio u nečemu bržem od konjske zaprege, inzistirao je da toga dana, 28. studenog 1943. godine, sjedne s drugovima u kamion za brzi transport. Nije bio posve zadovoljan brzinom stara treskavog vozila, pa je u šali rekao vozaču: “Daj mu pilulu, da ne kašlje!”. Na jednoj okuci, u blizini sela Jabuka kod Prijepolja, sačekuju ih četnici. Propuštaju kamion, a potom sasipaju rafal metaka u leđa partizana. Momak ostaje na mjestu mrtav. Devet godina kasnije, Boško Buha proglašen je narodnim herojem.

(izvor: Povijest.hr)

Car Uroš /nejaki/
Nije bio dovoljno spreman za preuzimanje prestola posle iznenadne smrti njegovog oca. Nije imao snage ni autoriteta da na okupu drži mnogobrojne oblasne gospodare, koji su počeli da se osamostaljuju, što dovodi do brzog sloma jedinog srpskog carstva.

Vreme vladavine dinastije Nemanjića /1166-1371/ je vreme krstaških ratova u Evropi, vreme aktivnosti Templara i jačanje turskih plemena u Maloj Aziji.

Familija Trajković, jedna od brojnih žrtava nacista i Nedićevih -,, Specijalaca"...

Neće biti zaboravljena!

Moć, masa, put u nebo...

Vrginmost, Kordun.

Srpske godišnjice u ovoj godini

Manastir Đurđevi Stupovi Berane (SPC), XIII vek

Руске војне инсталације на западу

Grafiti u Puli 1945-06-20

Ovo je zgrada bivšeg SDK, odnosno današnja FINA. Još uvijek stoji na istom mjestu u istom obliku. Ja je pamtim također iz vremena dok sam bio u Puli.
Naravno grafiti nisu bili tamo još puno prije mog dolaska u Pulu.
Za lakše razumijevanje konteksta, treba navesti da je Pula spadala pod Angloameričku vojnu upravu sve do 10.02.1947. kada je na Pariškoj mirovnoj konferenciji najzad odlučeno da grad pripadne Jugoslaviji.

Најстарија црква у Хрватској је православна црква Светог Спаса у Цетини!

Crkva sv. Spasa u selu Cetina na širokom polju podno Dinare smatra se najstarijom kršćanskom crkvom u Hrvatskoj.

Cetinski župan Gliha dao je sagraditi crkvu u zadnjoj četvrtini 9. stoljeća u blizini jednog od najljepših vrela Cetine i posvetiti je Kristu Spasitelju. Tada je Primorskom Hrvatskom vladao knez Branimir. U narodu se crkva počela pojednostavljeno nazivati crkvom sv. Spasa. Nastala je kao kršćanska jer u to vrijeme još nije postojala podjela na katolike i pravoslavce. Crkva sv. Spasa u selu Cetina na širokom polju podno Dinare smatra se najstarijom kršćanskom crkvom u Hrvatskoj. Osim toga, ubraja se među jedan od najbolje očuvanih spomenika ranosrednjovjekovnog sakralnog graditeljstva u Hrvatskoj. Na ulazu u crkvu nalazi se četverostrani zvonik i dosad je najstariji poznati sačuvani starohrvatski zvonik.

Prvi pisani spomen crkve sv. Spasa u srednjem vijeku nalazi se u zaključcima Splitskog crkvenog sabora iz 1185. godine, kada se velika Splitska nadbiskupija reorganizirala u nove biskupije u Kninu, Senju, Krbavi i Tomislavgradu. Tijekom 13. i 14. st. crkva je proširena, trijumfalni luk i središnja apsida su srušeni i pregrađeni u kvadratičnu, no graditelji su na sjevernom stupu (pilastru) trijumfalnog luka, iz štovanja, ostavili ulomak kamene grede s pleterom.

Nakon prodora Turaka 1492. god., crkva je znatno oštećena, a stanovništvo je trajno ostalo u Vrlici. Obnovili su je franjevci u 17. stoljeću. Nakon toga, krajem 17. st u područje oko crkve doselilo se stanovništvo iz Bosne (Muslimani, Srbi i Hrvati grko-katolici), većinom pravoslavci čiji su grobovi danas pomiješani sa starohrvatskim.
Oni su dugo tvrdili da je crkva sv. Spasa pravoslavna crkva sagrađena 500 godina kasnije nego što zaista jest.

Prema Srpskoj pravoslavnoj Crkvi crkvu je nakon Kosovske bitke 1389. godine dao sagraditi bosanski ban Tvrtko. Kao daljnji argument navodi se orijentacija crkve i okolnih grobova prema istoku. Tvrdnja je utemeljena na povijesnom pregledu i političkom pamfletu Veljka Đ. Mišine "Sveti Spas u Cetini" objavljenoj 1994. godine koja također sadrži idejni prijedlog obnove crkve kojom bi se građevini obnovila kupola i slični pseudobizantski elementi. Prema povjesničaru umjetnosti Tomislavu Marasoviću, knjiga tvrdnju donosi "neznanstvenim pristupom", a povjesničar umjetnosti Ivo Petricioli na tvrdnju o navodnom nekadašnjem postojanju ranobizantske kupole koja je vremenom urušena postavlja raspored kontrafora pojačan pri sredini koji ne odgovara zadaći podupiranja kupole, nego stilski i tipološki odgovara drugim karolinškim građevinama sagrađenima u to doba.

Ova crkva je izgrađena od velikih komada kamena lomljenca i ističe se svojom originalnom arhitekturom. Ona je jednobrodna longitudinalna crkva s troapsidalnim ili trolisnim svetištem. Naknadno je središnja apsida srušena i zamijenjena većom, kvadratnom. Crkvom dominira snažan zvonik na mjestu ulaza (westwerk), a zidove joj podupiru polukružni potporni polustupovi koji joj daju dojam utvrde.

Unutrašnjost crkve

Nastanak i svrha karolinškog Westwerka (predbroda) nije potpuno jasna. Po jednom tumačenju predbrod je privatni prostor vladara (donatora ili nekog drugog velikodostojnika) unutar crkve (ili samostana), s kraljevom kriptom u prizemlju i kapelicom na katu, koji simbolizira stapanje feudalne države i crkve u kojoj se liturgijske funkcije prožimaju s funkcijama nove feudalne upravne vlasti (kakve u bizantskoj Dalmaciji nema). Obzirom na donatora, cetinskog župana Gastihu, očito je da su ambicije prilikom izgradnje bile usmjerene na dostizanje uzora karolinške dvorske arhitekture.

Kad smo već kod najstarije crkve u Hrvatskoj, gotovo da se nigdje ne spominje tzv. "Najmanja katedrala na svijetu".


Crkva Sv. Križa u Ninu (poznata i kao „najmanja katedrala na svijetu”), najpoznatiji je ninski građevni spomenik.
Nalazi se pokraj župne crkve u Ninu. Datira iz 9. stoljeća (dakle iz istog doba kao i prethodno spomenuta crkva Sv. Spasa), a oblikom podsjeća na grčki jednokraki križ. Krakovi su presvođeni kubastim svodom, vanjski dio je ukrašen nizom slijepih niša, dok je kupola nepravilnog elipsoidnog oblika koji se prema vrhu suzuje a s vanjske strane ukrašena slijepim nišama.

Oko promatrača (ja osobno nisam baš zagledao ove detalje) uvidjet će greške u gradnji koje nisu nastale neznanjem, već su promišljeno djelo majstora. Naime pomaci od pravilne osi i nazovimo ih greške u zidanju posljedica su praćenja sunca. Tako je crkvica služila kao svojevrstan sat i kalendar u dobu u kojem je izgrađena. Za vrijeme hrvatskih vladara služila je kao dvorska kapela kneževa dvora koji se nalazio u neposrednoj blizini.
Na nadvratniku s donje strane nalazi se ime župana Godečaja (Godeslava) za koji se drži da „najstariji poznati nam natpis hrvatskoga vremena”.



Sve u svemu, toliko je minijaturna, kao da je građena da bi u njoj boravilo istodobno maksimalno desetak ljudi. Danas nije u funkciji i pristup u nju je slobodan. Bio sam tamo nekoliko puta i uvijek me se dojmio mir koji osjetite kada uđete u ovu građevinu. Kao da ste zastali u vremenu.

Oslobođena teritorija Jugoslavije uoči dolaska Crvene armije, krajem septembra 1944

U kripti spomenika gde se polažu cveće i venci ispisani su stihovi iz 'Jame' - I. G. Kovačića:

Gdje je mala sreća, bljesak stakla,
Lastavičje gnijezdo, iz vrtića dah;
Gdje je kucaj zipke, što se makla,
I na traku sunca zlatni kućni prah?
#Cvijetživota