Gospić, kasarna Staniša Opsenica

Ne mogu i ne smijem postaviti sliku moje bivse kasarne jer se i danas u njoj nalazi vojarna Hrvatske vojske.
Uglavnom, bio sam septembarac i iz Vinkovaca sam zajedno sa jos trojicom mojih sugrađana dosao u ovu kasarnu.
Užasnulo me sto smo se truckali 9 sati i onako iscrpljeni hodali od kolodvora do kasarne dobrih 45 min.po snijegu. Kip Nikole Tesle koji je bio u centru grada je bio zavijan od snijega.
Jezivo..za nas nenavikle na oštru zimu i silne hladnoće. Tada je bilo -8. A rekord mi je bio -22. Ali o tome kasnije.
Dio od prijavnice, preko šišanja i kupanja do zaduzivanja opreme cu preskocit, jer smo to svi prosli.
Znam da sam dobio šinjel i tzv.radnu uniformu staru bar 30 godina. Čizme nove koje su me dugo žuljale.
Slika u vojnoj knjizici je takva da me ni rođena mati nije prepoznala kad me vidjela. Grozota.
Ugl.dospio sam u vod veze, komandira potpor. Zorana Jovanovića, kozičavog i bubuljičavog nezrelog tipa kojeg nitko nije volio i zastavnika 1.klase Branka Bizića, junačine s brkovima ko u crnogorskih junaka, uvijek natmurenog sli ali srca dobrog kao ljeb. Bio je komandir centra veze gdje sam kasnije dospio.
Mislim da je po brojnom stanju tu bila mjesovita brigada, a na zvijezdi na kapi je bio srp i čekić, pa smo imali i naziv " proleterska" Nikola Tesla.
Komandant kasarne je bio puk. Adolf Temisanović a u komandi kasarne je bio i jedan gen.-major jer je tu bilo neko administrativno srediste 13.korpusa iz Rijeke.
Kasarna je imala dvije ogromne zgrade odn.paviljona sa po 4 kata u kojima je bila smjestena vojska, obaveznu pistu za postrojavanje sa zastavom, skladista za vozila, vojnicki restoran, knjiznicu, ambulantu odn.stacionar, kantinu i niz drugih skladista i pomocnih prostorija. Da imali smo i tzv.ekspediciju odn.postanski ured sa sa tel.govornicama.
U blizini kasarne, nekih 12 km od nje je bio poligon Medak, a blizu su bili i radio relejno čvoriste na Ćelavcu na Velebitu, farma svinja i pilića i niz skladista i vojnih objekata.
Na svu sreću, u Gospiću smo bili svega 10 tak dana, kada je nas 10 poslano na obuku za RTG i teleprinteriste u Petrinju.
Disciplina je bila čelična. Bilo je najviše pješadije i sve ono sto prati pješadiju.
Oficirski kadar je bio manje vise ok. Podoficiri odlični.
Načelnik bezbednosti je bio major Radislav Šarenac, kasnije osuđeni ratni zločinac zbog napada na Sarajevo.
Kaznu je izdrzao i zivi negdje povučeno u Bosni.

Ne znam kako je sa ostalima, ali ja nikad nisam volio zimu i hladnoću. Kao dijete sam se radovao snijegu, ali kasnije, pogotovo u JNA sam zamrzio snijeg i hladnoću za cijeli život.
Kako sam ja pripadao vezistima po VES-u 11801, a to je bio RTG operater, a u Gospiću sam bio poslužitelj na CV-u ( centru veze ) koji je nominalno pripadao telefonistima, tako sam morao znati i penjao sam se po banderama, radi spajanja prekinutih žica sa ili bez penjalica i sigurnosnim pojasom.

Tu činjenicu smo obilato koristili za razne...hm...nepodopštine.

Naime izvan ograde kasarne, točno preko puta se nalazila bandera na kojoj je bio ormarić sa osiguračima.
Imali smo poseban ključić za otvaranje ormarića, i svaki put kad bi se zaželjeli pića ( a trgovina je bila u neposrednoj blizini) mi bismo uzeli taj ključić, penjalice i pojas, i krenuli zajedno sa onom nezaobilaznom platnenom torbicom koju je dužio svaki vojnik i u koju smo stavljali nove osigurače i priručni alat na pregled.

Bila je dobra stvar što se po pravilu službe nismo morali javljati dež. oficiru ( jer je to bila uobičajena aktivnost), nego samo kolegama na prijavnici, koji ili nisu znali šta radimo, ili su znali pa bi šutjeli, uz naravno odgovarajuću naknadu.

tako, da smo sasvim lijepo živjeli.

Kad bi bio snijeg, a tro je u Gospiću bila česta pojava, piće bi stavljali duboko u snijeg na nama poznato mjesto, jer ga zbog opasnosti da ga starješine pronađu, bilo tako sigurnije. Bilo je hladno, a to svi volimo..znate kako se kaže..." neka stvar vruća, a piće hladno"...no skrenuli smo sa teme.