Dogodilo se na današnji dan (vojske, ratovi, bitke)

Iako nam je vojska na forumu za sada malobrojna valja očekivati da će se povećati, pa mislim da valja vratiti u život jednu od mojih omiljenih tema iz bivšeg okupljališta starih vojničina.

Završetak bitke kod El Alameina, 4. studenog/novembra 1942.

Nakon štu su u ljeto 1942. snage Osovine zaustavljene kod El Alameina 90 km zapadno od Aleksandrije, a potom poražene u bici kod Alam el Halfe početkom rujna/septembra 1942., promijenjeni odnos snaga omogućio je Britancima da planiraju vlastitu veliku protuofenzivu. Zapovjednik britanske 8. armije general Bernard Montgomery koncipirao je bitku kao takozvanu ''bitku uništenja'', s namjerom ne da se protivnik razbije i natjera u bijeg nego da se uništi.
Njemačko-talijanska Panzerarmee Afrika pod zapovjedništvom feldmaršala Erwina Rommela brojala je 116.000 ljudi, 550 tenkova, 550 artiljerijskih oružja za podršku, 1.060 PT topova i 770 aviona. U sastavu armije bili su njemački Afrički korpus (2 oklopne i 2 lake divizije), talijanski XX. korpus (2 oklopne i 1 motorizirana divizija), talijanski XXI. korpus (1 motorizirana i 1 pješadijska divizija) i talijanski X. korpus (2 pješadijske divizije, 1 padobranska divizija i 1 njemačka padobranska brigada). U armijskoj rezervi su bile 2 talijanske pješadijske divizije. Britanska 8. armija brojala je 195.000 ljudi, 1.030 tenkova, 900 artiljerijskih oružja za podršku, 1.450 PT topova i 750 aviona. U sastavu armije bili su XXX. korpus (5 pješadijskih divizija), XIII. korpus (2 pješadijske i 1 oklopna divizija) i X. korpus (3 oklopne divizije).

Feldmaršal Erwin Rommel:



General Bernard Montgomery:



Bitka je započela 23. listopada/oktobra 1942. u 21:40 sati otvaranjem masovne artiljerijske vatre po njemačkim i talijanskim položajima. Istodobno su inženjerci i pješadija počeli čistiti prolaze kroz minska polja. Snage Osovine bile su potpuno zatečene i isprva su mislile da se radi o nasilnom izviđanju, no intenzitet paljbe ukazivao je da bi mogla biti riječ i o operaciji velikih razmjera. General Georg Stumme, koji je zamjenjivao odsutnog Rommela, poginuo je idućeg jutra dok se vozio prema položajima 90. lake divizije da se informira o situaciji. Istog dana Hitler je nazvao Rommela koji se nalazio na liječenju u austrijskom Semmeringu i upitao ga osjeća li se zdravstveno sposobnim da se vrati u Afriku, a feldmaršal je odgovorio potvrdno i idućeg dana sletio u Derni u Libiji. Odmah po dolasku na frontu Rommelu je bilo jasno da je riječ o velikoj operaciji.

Britanska artiljerijska paljba noću 23. na 24. listopada:



Bitka se odužila zbog minskih polja koja su bila dvostruko dublja nego su Britanci pretpostavljali, čak 8 km. U Londonu su već pomalo gubili živce pa je premijer Churchill u jednom trenutku progunđao: ''Zar mi nemamo ni jednog generala koji je u stanju dobiti jednu bitku s Nijemcima?''. No Montgomery je bio savršeno miran - dok su njegove trupe čistile prolaze kroz minska polja i postupno drobile talijansku pješadiju pripremao je operaciju Supercharge, završni proboj fronte Osovine. Za mjesto proboja odabrao je sektor 2. novozelandske divizije južno od obalne ceste. Operacija je započela ujutro 1. studenog kada je Montgomery kroz prolaze u minskim poljima uveo u borbu svoju oklopnu rezervu, 1. i. 10. oklopnu diviziju. Ulijedile su žestoke borbe oklopnih snaga, najžešće kod Tel el Aqaqira i grebena Kidney. Obje strane su trpjele velike gubitke, no dok su Britanci imali više nego dovoljno tenkova u rezervi i uz to su vladali bojnim poljem i mogli su oštećene tenkove izvlačiti u pozadinu na popravak snage Osovine su naprosto kopnile. Navečer 2. studenog zapovjednik Afričkog korpusa general Wilhelm Ritter von Thoma izvijestio je Rommela da ima još samo 35 upotrebljivih tenkova i polovicu od prvobitnog broja PT topova. Iste večeri Rommel je izvijestio Glavni stan u Rastenburgu da su mu trupe toliko iscrpljene da više nisu u stanju pružati otpor britanskom pokušaju proboja. Idućeg jutra izvijestio je da namjerava povući Oklopnu armiju Afrika na nove položaje kod Fuqe, oko 100 km zapadno od El Alameina. Iza podneva 3. studenog stigao je Hitlerov odgovor kojim zabranjuje povlačenje i poziva Rommela da ''ubaci u borbu svakog čovjeka i svaki top'' jer ''neće biti prvi put u povijesti da snažnija volja pobijedi jače bataljone''. Rommel je znao da to znači uništenje njegove armije, ali je zapovijed poslušao. I onda se dogodilo ono neminovno - ujutro 4. studenog britanski izviđački avioni javili su o intenzivnom prometu na cesti za Sidi Abd el Rahman, što je bio znak da je počelo povlačenje ostataka snaga Osovinre. Izvukli su se samo vojnici koji su se domogli prijevoza dok je glavnina prepuštena zarobljavanju ili uništenju.

Proboj britanskih snaga 4. studenog i uništenje talijanskih divizija Trento, Bologna i Ariete, grafički prikaz:



Kolona zarobljenih njemačkih vojnika:



Napredovanje britanskih tenkova Sherman kroz pustinju:



Bitka je okončana teškim porazom snaga Osovine koja je izgubila 59.000 vojnika (mrtvih, ranjenih i zarobljenih), od čega 34.000 Nijemaca. Također je izgubljeno preko 500 tenkova, 254 artiljerijskih oružja i 84 aviona. Među zarobljenima je bio i zapovjednik Afričkog korpusa general von Thoma te više talijanskih generala.
Nakon bitke kod El Alameina počela je nova faza rata u Sjevernoj Africi - progon Oklopne armije Afrika od El Alameina do Tunisa.

Pozdravljam povratak druga Stanka i čestitam na sjajnom postu.
Druže Stanko, točno je da nas nema puno ali gotovo svi članovi su aktivni pa bi se moglo reći da se radi o jednom malom odabranom društvancu, dok nam se ostali dakako ne pridruže.
Samo jedna napomena. Ne bi bilo loše kada bi se odabrao drugačiji naziv teme, stoga što nas vlasnik starog foruma moguće može pozivati na odgovornost zbog autorskog prava ili slati prigovore. Takav naziv teme je bio i na starom Forumu Jna.
Samo toliko, ostalo je sve izvrsno Stanko!

Doktor Živago ::Samo jedna napomena. Ne bi bilo loše kada bi se odabrao drugačiji naziv teme, stoga što nas vlasnik starog foruma moguće može pozivati na odgovornost zbog autorskog prava ili slati prigovore. Takav naziv teme je bio i na starom Forumu Jna.

Druže doktore, nema razloga za brigu i nema potrebe ništa mijenjati. Naslov teme na starom forumu bio je  ''KALENDAR - vojno-politički događaji iz bliže i dalje prošlosti'', što nije ni malo slično naslovu koji sam dao. Isti je samo sadržaj teme, ali tu nema govora o nekakvim autorskim pravima. Imaju ih samo autori priloga.
Naslov sam koncipirao takav kakav jest iz razloga da se ovdje ne objavljuju datumi rođenja neke pjevačice ili komemorira datum smrti nekog, štajaznam, filozofa ili izumitelja. Za tako nešto se može otvoriti posebna tema.
Usput, drago mi je da ti se dopao prvi prilog, a biti će ih još.

Zahvaljujem na pojašnjenju koje je razumno i konstruktivno druže Stanko.
Što se tiče tvojih priloga, drago nam je što si prekinuo post i vratio se u staro društvo.
U očekivanju novih tvojih uradaka, srdačno te pozdravljam!

Mogu reći da sam sa zadovoljstvom pročitao ovaj post. Kratko, jasno, ali potkrepljeno kartama i fotografijama.
Nije to bio prvi puta da su zbog Hitlerovih naredbi Nijemci gubili velike bitke. Zbog njegovih zapovijedi je (npr) trpio i rat na istočnom bojištu, a čitava šesta armija je zarobljena jer nije dozvoljeno povlačenje na nove položaje.
Vjerojatno bi ishod rata bio isti, ali bi se i dobrano produžio da su zadnju riječ imali generali, a ne kaplar.
Što se tiče naziva teme, mislim da je to sasvim OK. U krajnjem slučaju, vozeći se u autu možemo slušati mnoge radijske stanice koje u jutarnjem programu imaju emisiju ili prilog baš pod nazivom "Dogodilo se na današnji dan..."
Radujem se idućem postu

p.s. još samo jedna crtica:
Britanski general Montgomery nije baš jako omiljena ličnost u povijesnim knjigama koje sam čitao. Možda su ga tako željeli predstaviti, a on je bio pozitivniji. Možda bismo se u nekoj od tema mogli posvetiti i njegovom osobom, kao i svojevrsnom analizom i drugih vojskovođa.

Gorane, sve potpisujem a vjerujem da će Stanko dobiti inspiraciju!

Doktor Živago ::vjerujem da će Stanko dobiti inspiraciju!

Naravno, biti će još toga iz moje tipkovnice, a jedan prilog za ovu temu je već pripremljen i čeka odgovarajući datum.
Što se tiče Montgomeryja i drugih vojskovođa kanim otvoriti novu temu pod naslovom ''Istaknuti vojnici i vojne jedinice'' (sve u svoje vrijeme). Tema pod identičnim naslovom bila je i na starom forumu, no pošto sam je ja tamo otvorio i imenovao nema bojazni za autorska prava - ako netko pita ona su moja.

Napad na talijansku flotu u Tarantu 11. studenog/novembra 1940.

Ideju o napadu na talijansku flotu na sidrištu u Tarantu korištenjem mornaričkog zrakoplovstva dao je još 1938. godine kapetan bojnog broda - kasnije admiral - Arthur Lumley Lyster (1888.-1957.). U vrijeme takozvane ''Münchenske krize'', kada se činilo da je na pomolu rat s Njemačkom i italijom, prvi pomorski lord sir Dudley Pound bio je zabrinut za britansku Sredozemnu flotu koja je bila suočena s puno jačom ratnom mornaricom Italije. Lyster, u to vrijeme zapovjednik nosača aviona HMS Glorious, iznio je admiralu Poundu ideju da se talijanska flota neutralizira zračnim napadom na sidrištu u njenoj bazi u Tarantu. Lyster je uspio uvjeriti Pounda da su torpedni avioni Fairey Swordfish u stanju izvesti takvu akciju.

Admiral Lumley Lyster:



Admiral Pound prihvatio je Lysterovu zamisao i proslijedio je zapovjedniku Sredozemne flote admiralu Andrewu Cunninghamu, koji ju je isplanirao i proveo u djelo. Akcija je dobila ime Operation Judgement.
Prvobitno je bilo planirano da se napad izvede na Dan bitke kod Trafalgara (Trafalgar Day) 21, listopada 1940. i da u njemu sudjeluju dva nosača aviona - HMS Illustrious i HMS Eagle. Međutim, zbog požara i oštećenja na nosaču Eagle operacija je odložena za noć 11./12. studenog uz sudjelovanje samo jednog nosača. Da bi se manje osjetio nedostatak nosača Eagle sa njega je na Illustrious prebačeno 5 torpednih bombardera Swordfish.

Nosač aviona HMS Illustrious:



U Tarantu je bila bazirana glavna talijanska bojna flota pod zapovjedništvom admirala (Ammiraglio di Squadra) Iniga Campionija. U vrijeme britanskog napada na sidrištima su se nalazili bojni brodovi Littorio, Vittorio Veneto, Caio Duilio, Andrea Doria, Conte di Cavour i Giulio Cesare, krstarice Pola, Zara, Gorizia, Fiume, Trento, Trieste, Bolzano, Duca Degli Abruzzi i Giuseppe Garibaldi, nosač hidroaviona Giuseppe Miraglia i 8 razarača.

Bojni brod Caio Duilio:



Napad na Taranto bio je samo dio - istina glavni - šire pomorske akcije pod nazivom Operation MB8. Operacija je obuhvaćala još i četiri konvoja (jedan iz Gibraltara za Maltu, jedan iz Aleksandrije za Maltu, jedan iz Malte za Aleksandriju i jedan iz Aleksandrije za Grčku), te zračni napad avionima sa nosača HMS Ark Royal na Cagliari. U operaciji MB8 angažirana je praktično čitava britanska Sredozemna flota iz Aleksandrije, kao i snage iz Gibraltara.

Operacija MB8, grafilčki prikaz:



Glavni dio operacije MB-8 bila je operacija Judgement (Operation Judgement) - zračni napad na talijansku flotu u Tarantu. Za nju je angažirana glavnina Sredozemne flote pod izravnim zapovjedništvom admirala Andrewa Cunninghama (Force X) - nosač aviona Illustrious, bojni brodovi HMS Warspite, HMS Ramillies, HMS Valiant i HMS Malaya, te pratnja krstarica i razarača.
Skupinom za neposredno izvršenje napada zapovijedao je kontraadmiral Lumley Lyster, a osim nosača aviona Illustrious u skupini su bile krstarice HMS York, HMS Berwick i HMS Gloucester, te četiri razarača. Zračnu skupinu na nosaču Illustrious činila su 24 torpedna bombardera Swordfish i 18 lovaca Fairey Fulmar i Gloster Sea Gladiator.
Uz napad na Taranto vezana je i eskadra Force B pod zapovjedništvom viceadmirala Henry Pridham-Whippela s lakim krstaricama HMS Orion, HMS Ajax i HMAS Sydney i razaračima HMS Mohawk i HMS Nubian. Zadatak ove eskadre bio je da uplovi u Otrantska vrata i odvrati pažnju Talijana od napada na Taranto, a ako bude prilike da napadne talijanske brodove u tom području.
Zračni napad je izveden u dva vala - prvi s 12 aviona u 23 sata i drugi s 9 aviona 90 minuta kasnije. Većina Swordfisha nosila je torpeda, a nekoliko ih je bilo naoružano bombama za napad na spremnike goriva.

Napad na Taranto, grafički prikaz:



Talijani su na vrijeme otkrili približavanje britanskih aviona i dočekali ih jakom paljbom sa brodova i obalnih PZO baterija. Unatoč tome Swordfishi su uspjeli lansirati torpeda i postići izvanredan uspjeh - bojni brod Littorio pogođen je sa tri, a Caio Duilio i Conte di Cavour sa po jednim torpedom. Također su zapaljeni spremnici nafte u luci. Torpeda lansirana na bojne brodove Vittorio Veneto i Andrea Doria, kao i na krstaricu Gorizia, promašila su ciljeve.
Poslije napada Talijanima je bilo najvažnije da najprije osposobe Littorio, jedan od dva najnovija i najjača bojna broda, koji je vraćen u službu u ožujku/martu 1941. Za popravak bojnog broda Caio Duilio trebalo je sedam mjeseci, dok Conte di Cavour nije popravljen do kraja rata.
U napadu na Taranto Britanci su izgubili 2 aviona i 4 člana posada (2 poginula i 2 zarobljena).

Bojni brod Littorio:



Potpopljeni bojni brod Conte di Cavour:



Napad na Taranto, umjetnički prikaz:



U međuvremenu je eskadra pod zapovjedništvom viceadmirala Pridham-Whippela uplovila u Otrantska vrata. Britanci su otkrili talijanski konvoj koji je plovio iz albanske luke Valona u Brindisi. U konvoju su bili trgovački brodovi Antonio Locatelli, Premuda, Capo Vado i Catalani, a pratili su ih torpiljarka Fabrizi i pomoćna krstarica RAMB-III (poslije rata JRM Galeb). U konfuznom noćnom okršaju koji je uslijedio potopljena su sva četiri transportna broda, oštećena torpiljarka Fabrizi vratila se u Valonu, dok je RAMB-III uspio izmaknuti neoštećen. Britanci nisu imali oštećenja ni gubitaka. Talijani su nakon bitke uputili potjeru s lakim krstaricama Muzio Attendolo, Eugenio di Savoia, Emanuele Filiberto Duca d'Aosta, Duca Degli Abruzzi i Giuseppe Garibaldi, uz pratnju razarača, ali nisu uspjeli pronaći britanske brodove.
U literaturi se često može naći tvrdnja da je britanski napad na Taranto izravno potaknuo Japance da izvedu sličan napad - ali puno većih razmjera - na američku Pacifičku flotu baziranu u Pearl Harboru 7. Prosinca/decembra 1941. To je samo djelomice točno. Naime, Japanci su razmatrali mogućnost zračnih napada na pomorske baze potencijalno neprijateljskih zemalja još prije početka Drugog svjetskog rata, a već 1939. su izvodili pokuse s torpedima opremljenim stabilizatorima za napad u plitkim vodama. Taranto je samo potvrdio da je takav napad moguće izvesti. Dakako da su Japanci koristili iskustva britanske akcije - pomoćnik mornaričkog atašea u Berlinu, kapetan korvete Takeshi Naito, došao je u Taranto da na licu mjesta prouči način i posljedice napada. O svojim zapažanjima izvijestio je između ostalih kapetana fregate Mitsua Fushidu, koji će kasnije osobno predvoditi zračni napad na Pearl Harbor.

Drugi svjetski rat na Paficiku imao je dvije prijelomne točke i to obje na moru - u bici kod Midwaya (4.-6. lipnja/juna 1942.) Amerikanci su zaustavili japansku ekspanziju na pacifičkom području, a nakon bitke kod Guadalcanala (12.-15. studenog/novembra 1942.) preuzeli su strategijsku inicijativu definitivno u svoje ruke i više je nisu ispuštali do kraja rata.
Trodnevna bitka kod Guadalcanala pamti se kao jedan od najkrvavijih sukoba na moru u povijesti ratova. U sklopu te bitke zbio se i jedan žestoki sukob koji se pamti kao:

Noćni boj u petak trinaestog

Nakon tri mjeseca neodlučenih borbi između američkih marinaca i japanske carske vojske na otoku Guadalcanal obje strane pripremale su za isto vrijeme, za sredinu studenog 1942., pomorske operacije većih razmjera kojima bi na otok dopremile nova pojačanja i nove zalihe materijala. Amerikanci su uputili na Guadalcanal dva konvoja, jedan iz Noumee na Novoj Kaledoniji i drugi iz Espiritu Santo na Novim Hebridima. Osim velike količine različitog materijala brodovi su prevozili i pojačanja u trupama - 182. Američko-kaledonsku pješačku regimentu i nekoliko bataljona različitih specijalnosti. S obzirom da je glavnina snaga američke flote Južnog Pacifika privremeno zadržana u Noumei radi nužnih popravaka na nosaču aviona USS Enterprise, koji je bio oštećen u bici kod otoka Santa Cruz, zadatak zaštite ovih transporta pripao je snagama tzv. bliskog osiguranja. Riječ je o dvije skupine krstarica i razarača, od kojih je jedna bila pod zapovjedništvom kontraadmirala Daniela Callaghana a druga pod zapovjedništvom kontraadmirala Normana Scotta. Ukupno su obje skupine brojale 5 krstarica i 11 razarača. Zapovjedništvo nad oba konvoja i nad snagama zaštite bilo je u rukama kontraadmirala Richmonda Turnera, zapovjednika američkih desantnih brodova.

Admiral Richmond Turner:



Oba američka konvoja stigla su bez smetnji na Guadalcanal - konvoj iz Espiritu Santa stigao je 11. a konvoj iz Noumee u zoru 12. studenog.
Istodobno sličnu operaciju, ali još većih razmjera, pripremali su i Japanci. U pomorskoj bazi Rabaul na otoku New Britain opremili su konvoj od 11 velikih transportnih brodova u pratnji 12 razarača pod zapovjedništvom kontraadmirala Raiza Tanake, a osim velike količine materijala brodovi su prevozili i glavninu 38. pješadijske divizije i neke manje jedinice s oko 13.000 vojnika. Previđeno je da konvoj stigne na Guadalcanal u zoru 14. studenog.
Da bi osigurali nesmetani prolazak konvoja Japanci su planirali napad na američki mostobran na Guadalcanalu, točnije na aerodrom Henderson Field, brodskom artiljerijom i to dvije noći uzastopno. Prvi napad imala je izvesti noću 12./13. studenog jedna skupina iz sastava glavnine japanske flote, koja je pod zapovjedništvom viceadmirala Nobutake Kondoa krstarila u području Ontong Jave između Truka i Guadalcanala. Riječ je o jakoj eskadri pod zapovjedništvom viceadmirala Hiroaki Abea jačine 2 bojna broda, 1 krstarica i 13 razarača. Iduće noći napad je imala izvršiti japanska 8. flota viceadmirala Gunichi Mikawe iz Rabaula.

Admiral Hiroaki Abe:



Obje strane otkrile su jedna drugu izviđanjem iz zraka. Na dolazak američkih konvoja Japanci su reagirali zračnim napadima avionima iz Rabaula i okolnih baza. Naročito jak napad izveli su rano popodne 12. studenog. Zahvaljujući dobro razvijenoj mreži australskih tzv. obalskih promatrača koji su još prije rata bili raspoređeni duž Solomonovih otoka Amerikanci su na vrijeme upozoreni na dolazak japanskih aviona. Admiral Turner zapovijedio je da transportni brodovi odmah prekinu s iskrcavanjem materijala koje je ionako bilo pri kraju, da isplove na otvoreno more i stave se pod zaštitu protuzračne obrane flote. Zahvaljujći tome, kao i intervenciji marinskih lovaca sa aerodroma Henderson Field, japanski napad bio je dočekan spremno i nije nanio veće štete. Samo dva broda su bila lakše oštećena, a jedan od njih bio je zapovjedni brod admirala Callaghana krstarica USS San Francisco na koju se srušio japanski avion i onesposobio radar. Smatra se da je Callaghan pogriješio jer se nije prekrcao na jednu od preostalih krstarica od kojih su neke imale za ono doba vrlo moderne radarske uređaje.

Zračni napad na desantne brodove 13. studenog. Stupovi dima na slici potječu od srušenog japanskog aviona:



Nakon odbijanja zračnog napada admiral Turner s transportnim brodovima u pratnji 3 razarača otplovio je u Espiritu Santo. Ostatak brodova zaštite, 5 krstarica i 8 razarača, Turner je objedinio u jedinstveni sastav pod općim zapovjedništvom kontraadmirala Callaghana, koji je bio neznatno stariji od kontraadmirala Scotta, i zapovijedio mu da otplovi u Ironbottom Sound, da tamo dočeka Japance i spriječi njihov pokušaj napada na mostobran. Ova odluka bila je koliko smjela toliko i rizična, gotovo očajnička, jer je eskadra admirala Abea bila puno jača, no Amerikanci su bili odlučni spriječiti bomardiranje aerodroma Henderson Field uzdajući se u jedinu prednost koju su imali - u radar koji bi im omogućio da prvi primijete protivnika i nametnu mu bitku na način kako njima odgovara.

Admiral Daniel Callaghan:



Nakon što je ispratio transportne brodove kroz kanal Sealark, padom mraka admiral Callaghan prestrojio je svoje brodove u borbeni poredak brazde ili kolone i zaplovio u Ironbottom Sound. Riječ je o prolazu između Guadalcanala i susjednog otoka Florida koji manji otok Savo dijeli na dva dijela, a svoje ime - prolaz željeznog dna - dobio je zbog velikog broja brodova koji su tamo bili potopljeni u bitkama od 10. kolovoza/augusta na dalje.
Na čelu kolone u prethodnici plovili su razaraču USS Cushing, USS Laffey, USS Sterret i USS O'Bannon, za njima krstarice USS Atlanta, USS San Francisco, USS Portland, USS Helena i USS Juneau, te na kraju u zalaznici razarači USS Aaron Ward, USS Burton, USS Monseen i USS Fletcher.
Japanske brodove prva je registrirala krstarica Helena pomoću radara u 1:30 h 13. studenog na udaljenosti od 14 nm. Obaviješten o tome admiral Callaghan zapovijedio je zaokret udesno kako bi blokirao prolaz između Guadalcanala i otoka Savo.

Raspored brodova obiju strana neposredno pred početak bitke:



Kao što se vidi na ilustraciji japanska eskadra imala je nešto drugačiji borbeni poredak. Admiral Abe rasporedio je svoje razarače na način da ih je nekoliko stavio u prethodnicu, a ostale po bokovima u zaštiti glavnine u kojoj su plovili krstarica Nagara i bojni brodovi Hiei i Kirishima. Valja napomenuti da Japanci nisu očekivali pomorsku bitku. Admiral Abe je bio uvjeren da su Amerikanci otplovili i da se neće vratiti, stoga su na bojnim brodovima bile pripremljene razorne granate s tankom košuljicom za gađanje zemaljskih ciljeva dok su pancirne granate za protubrodsku borbu ostavljene duboko u skladištima.
Iako su japanski brodovi primijećeni na vrijeme admiral Callaghan odugovlačio je s izdavanjem zapovijedi za otvaranje paljbe i lansiranje torpeda. Kako na svom brodu nije imao upotrebljiv radarski uređaj neprekidno je pozivao krstaricu Helena i razarač O'Bannon da se obavijesti o situaciji. Zapovjed za otvaranje paljbe izdana je tek nakon što su se prethodnice praktično sudarile.
Američki čelni razarač Cushing primijetio je u mraku u pramčanom sektoru dva japanska razarača prethodnice na neugodno maloj udaljenosti od 2.700 m. Da bi izbjegao sudar i došao u povoljniji položaj za lansiranje torpeda Cushing je naglo skrenuo ulijevo i time odredio cjelokupni tok bitke. Da bi održali svoje mjesto u koloni i ostali američki brodovi počeli su skretati ulijevo - ravno na Japance. Radi velike susretne brzine, koja je iznosila preko 40 čvorova, došlo je do sudara dviju eskadri i do kaosa u kojem se razvila borba koja se ne može rekonstruirati. Došlo je do takozvane bitke u melleu ili mješavini, a to je situacija kada se borbeni poredak na obje strane raspada - brodovi su međusobno pomiješani, plove nasumce stalno mijenjajući smjer i svaki vodi borbu za sebe, a o centraliziranom zapovijedanju i međusobnoj koordinaciji nema ni govora.
U takvim okolnostima sukob je bio pun neobičnih događaja, kakvi su u jednom uređenom pomorskom boju nezamislivi. Prije svega nakon bitke, pregledom oštećenja na preživjelim brodovima, nedvojbeno je potvrđeno po tragovima eksploziva i krhotina granata da su obje strane u više navrata tukle svoje vlastite brodove. Američki razarači prolazili prolazili su mimo japanskih bojnih brodova na tako malim udaljenostima da su ih gađali čime god su stigli, pa je primjerice USS Laffey, nakon što je za samo 6 m izbjegao sudar s bojnim brodom Hiei, pucao u prolazu na njegov zapovjedni toranj iz protuzračnih topova i mitraljeza, pa čak i iz osobnog naoružanja posade. Od te paljbe ranjen je i sâm admiral Abe, a njegov načelnik štaba je poginuo.
Ova gužva bila je dobra prilika za torpedne napade i obje strane su je iskoristile, u čemu su više uspjeha imali Japanci - pogodili su torpedima krstarice Atlanta, Portland i Juneau, te neke razarače. Pozdano se zna da su američki razarači postigli više pogodaka na japanskim bojnim brodovima, ali bez učinka jer se upaljači na torpedima zbog ekstremno malih udaljenosti nisu stigli armirati. Poteškoće s gađanjem, samo druge vrste, imali su i Japanci. Veliki broj granata ispaljenih iz teških topova sa bojnih brodova prebacio je ciljeve radi nemogućnosti da se cijevi spuste na potrebnu depresiju. Iz istog razloga, naročito na američkoj strani, teško su stradala nadgrađa brodova koji su bili u zahvatu putanje granata. Na samom početku bitke pogodak u zapovjedni most krstarice Atlanta doveo je do pogibije admirala Scotta. Po nekim izvorima pogodak je došao sa bojnog broda Hiei, a po drugima je Scott bio žrtva tzv. prijateljske paljbe odnosno topova s krstarice San Francisco. Samo nekoliko minuta kasnije poginuo je i admiral Callaghan na krstarici San Francisco, vjerojatno od granate s bojnog broda Kirishima.

Admiral Norman Scott:



Čitav okršaj trajao je dvadesetak minuta, a završen je povlačenjem preživjelih brodova svakih na svoju stranu. Amerikanci su pretrpjeli teške gubitke. Tokom samog boja ili kao neposredna posljedica potopljeni su krstarica Atlanta i razarači Cushing, Laffey, Burton i Monseen. I svi ostali brodovi osim razarača Fletcher imali su veći ili manji stupanj oštećenja. Krstarica Portland i razarač Aaron Ward koji su bili u najgorem stanju privremeno su sklonjeni u pomoćnu bazu na otoku Tulagi, dok je ostale preživjele brodove okupio zapovjednik krstarice Helena kapetan Gilbert Hoover, kao najstariji preživjeli oficir na američkoj strani, i poveo ih u Espiritu Santo. Putem za Nove Hebride Amerikanci su naišli na zasjedu japanske podmornice I-26 koja je pogodila već ranije torpediranu krstaricu Juneau, vjerojatno u spremište za municiju jer se krstarica doslovce raspala u eksploziji i u tren oka nestala ispod oblaka dima. Ostali američki brodovi nisu se ni zaustavljali da provjere ima li preživjelih.

Krstarica USS Juneau:



Nekim čudom u moru je ostalo stotinjak ljudi, ali ih je na kraju preživjelo samo deset. Zapovjednik Južnopacifičkog područja viceadmiral William Halsey kasnije je oduzeo kapetanu Hooveru zapovjedništvo jer nije ni pokušao pomoći brodolomcima. Među gotovo 700 poginulih  članova posade krstarice Juneau bila su i petorica braće Sullivan, a njihova pogibija dala je izravni povod američkom vojnom i političkom vrhu da izda zapovijed po kojoj se braća ubuduće moraju razdvajati.
Dok su Amerikanci pretrpjeli teške gubitke ništa bolje nisu prošli ni Japanci. Tokom samog boja ili kao neposredna posljedica potopljeni su im razarači Akatsuki i Yudachi, dok je veći broj ostalih brodova pretrpio oštećenja. Svoj kapitalni gubitak, kao posljedicu noćnog boja, Japanci su imali idućeg dana. Naime, tokom bitke Amerikanci su usmjerili paljbu naročito na bojni brod Hiei, koji je primio 85 pogodaka i bio onesposobljen za plovidbu i manevar. Admiral Abe prekrcao se na drugi brod i s ostatkom eskadre povukao se prema sjeveru odustavši od bombardiranja aerodroma, dok je Hiei dočekao jutro plutajući sjeverno od otoka Savo. Tu su ga Amerikanci ujutro odmah otkrili izviđanjem iz zraka i napali ga avionima sa nosača Enterprise (koji je u međuvremenu isplovio iz Noumee) i aerodroma Henderson Field, kao i letećim tvrđavama B-17 iz Espiritu Santa. Poslije više uzastopnih napada i nekoliko pogodaka torpedima i bombama napušteni Hiei je potonuo pred večer 13. studenog nekoliko milja sjeverozapadno od otoka Savo. To je bio prvi japanski bojni brod potopljen u Drugom svjetskom ratu.

Bojni brod Hiei:



U noćnom boju u petak 13. Amerikanci su pretrpjeli teške gubitke, ali su dali doprinos strategijskoj pobjedi. Spriječili su bombardiranje mostobrana i održali aerodrom Henderson Field aktivnim, što se pokazalo odlučujućim za krajnji rezultat bitke. Za Japance je to objektivno bio neuspjeh, toga je bio svjestan i zapovjednik Kombinirane flote (Rengo Kantai) admiral Isoroku Yamamoto koji se razbjesnio se na admirala Abea jer nije izvršio zadatak i odmah ga smijenio sa dužnosti.
Bitka kod Guadalcanala potrajala je još dva dana i okončana je ujutro 15. studenog. U međuvremenu je na dno otišlo još mnogo ljudi i brodova, ali to je za nastavak priče.

Drugi dan pomorske bitke kod Guadalcanala, 14. studenog/novembra 1942.

Unatoč neuspjehu prvog pokušaja napada na američki mostobran na Guadalcanalu, koji je spriječio admiral Callaghan, Japanci su nastavili svoju akciju. Konvoj admirala Tanake s trupama i materijalom privremeno su sklonili u Faisi na otočju Shortlands, dok su prema Guadalcanalu uputili novu skupinu za bombardiranje mostobrana - ovaj put iz iz sastava 8. flote viceadmirala Gunichi Mikawe iz Rabaula.

Admiral Gunichi Mikawa:



Zapovjedni brod admirala Mikawe krstarica Chokai:



Mikawa je raspolagao snagama od 4 teške i 2 lake krstarice i 6 razarača. Kako je američko zrakoplovstvo bilo zauzeto bojnim brodom Hiei japanska eskadra bez smetnji je doplovila do Guadalcanala držeći se rute sjeverno od otoka Choiseul i Santa Isabel, a zatim je skrenula ravno prema jugu kroz prolaz Indispensable prema Guadalcanalu. U zoni otoka Savo Mikawa je podijelio svoju eskadru u dva dijela - naprijed je uputio skupinu za bombardiranje pod zapovjedništvom kontraadmirala Shoji Nishimure s teškim krstaricama Suzuya i Maya, od kojih je svaka nosila po 500 granata kalibra 203 mm s tankom košuljicom za napad na kopnene ciljeve. Za njihovu zaštitu dodijeljeni su laka krstarica Tenryu i 4 razarača. S ostatkom eskadre, teškim krstaricama Chokai i Kinugasa, lakom krstaricom Isuzu i 2 razarača, Mikawa se zadržao u zoni otoka Savo kako bi spriječio eventualni američki napad s juga.

Admiral Shoji Nishimura:



Krstarica Maya:



Ovaj put nije bilo nikakvim američkih brodova da spriječe japanski napad. Sve što su Amerikanci u noći 13./14. studenog imali u zoni Guadalcanala bila su dva torpedna čamca u bazi na otoku Tulagi. Nishimura se sa svojim brodovima postavio usporedno s obalom i bombardirao aerodrom Henderson Field 37 minuta, uništio na njemu 18 aviona i još 32 oštetio. Međutim, jedan dio zračnih snaga - naročito bombardera - ostao je netaknut, a i uzletište se već ujutro moglo ponovo koristiti. Ovo bombardiranje bilo je zapravo neznatno u odnosu na štetu koju su mogli pričiniti bojni brodovi admirala Abea da ih u tome nije spriječio Callaghan.
Za vrijeme bombardiranja japanske brodove pokušali su napasti torpedni čamci iz Tulagija, koji su u tri napada lansirali 6 torpeda, ali bez rezultata. Ipak i ovaj simbolični američki otpor podsjetio je Mikawu da nije uputno zadržavati se predugo u ovom opasnom području, stoga je nakon okončanog bombardiranja ponovo sjedinio svoju eskadru i krenuo punom brzinom u povlačenje kako bi do jutra odmaknuo što dalje iz opasne zone američke zračne premoći.
Da zavara trag Mikawa se nije vraćao istim putem kroz tjesnac Indispensable ni najkraćim putem kroz prolaz Slot, već je skrenuo južno od otočne skupine New Georgia. Međutim, to mu nije pomoglo. Amerikanci su ga odmah ujutro otkrili izviđanjem iz zraka i napali ga avionima sa nosača USS Enterprise i aerodroma Henderson Field. Avioni su potopili tešku krstaricu Kinugasa, a još tri krstarice i jedan razarač teže oštetili. S ostatkom svoje izrešetane eskadre Mikawa je uplovio u Buin na otoku Bouganville.

Nosač aviona USS Enterprise:



Krstarica Kinugasa:



Toga dana, 14. studenog, Japanci su krenuli u završnu akciju. Ponovo su pokrenuli konvoj s trupama sa Shortlandskih otoka dok su prema Guadalcanalu uputili novu skupinu za bombardiranje mostobrana - ovaj put pod osobnim zapovjedništvom viceadmirala Nobutake Konda. Jezgru Kondove eskadre tj. skupinu za bombardiranje činili su bojni brod Kirishima i teške krstarice Atago i Takao, dok su za njihovu zaštitu i kao prethodnica dodijeljene i dvije skupine lakih brodova. Jednu, pod zapovjedništvom kontraadmirala Shintaro Hashimota, činili su laka krstarica Sendai i 3 razarača, a drugu pod kontraadmiralom Susumi Kimurom laka krstarica Nagara i 6 razarača (u Kondovoj eskadri bili su i neki brodovi koji su preživjeli noćni boj u petak trinaestog).
Amerikanci su primijetili japanske pokrete i poduzeli odgovarajuće protumjere. Tokom dana 14. studenog glavnu pozornost posvetili su konvoju admirala Tanake s trupama i materijalom, za koji su odlučili da ni pod koju cijenu ne smije stići na Guadalcanal. Stoga su ga čitavog dana napadali iz zraka avionima sa nosača Enterprise i aerodroma Henderson Field te Letećim tvrđavama B-17 iz baze Espiritu Santo. Kao rezultat ovih jakih napada do kraja dana potopljeno je 7 od 11 transportnih brodova, dok je s preostala 4 oštećena broda admiral Tanaka nastavio put za Guadalcanal. Isto tako prema Guadalcanalu se kretala i skupina admirala Konda za bombardiranje mostobrana.

Bombarder za obrušavanje Douglas SBD Dountless:



Transportni brod Shinogawa Maru, jedan od potopljenih u zračnim napadima 14. studenog:

Završetak pomorske bitke kod Guadalcanala 15. studenog 1942.

Konačni rasplet.trodnevne pomorske bitke kod Guadalcanala uslijedio je 15. studenog. Bio je pomalo u stilu američkih kaubojskih filmova iz pedesetih godina, kada se u posljednjoj sceni pojavi konjica i obračuna se s lošim momcima. Ulogu konjice imala je američka 64. operativna eskadra kojom je zapovijedao kontraadmiral Willis Lee. Jezgru ove eskadre činila su dva sasvim nova, najmodernija i vrlo jaka bojna broda USS Washington i USS South Dakota, kojima su pridodana 4 razarača kao osiguranje.

Admiral Willis Lee:



Zapovjedni brod admirala Leea, bojni brod USS Washington:



Uobičajeno su bojni brodovi djelovali u sklopu borbene skupine nosača aviona. Međutim, zbog zakašnjelog isplovljavanja nosača Enterprise i općenito razvoja događaja zapovjednik Južnopacifičkog područja viceadmiral William Halsey uputio je Leea da samostalno uplovi u Ironbottom Sound, tamo dočeka Japance i spriječi pokušaje napada na mostobran, kao i da spriječi dolazak japanskog konvoja na Guadalcanal. Neki oficiri u zapovjedništvu Južnog Pacifika bili su skeptični prema ideji da se dva ovako velika i dragocjena broda šalju u tako usko i rizično područje kao što je Ironbottom Sound, međutim Halsey je osjetio važnost trenutka i bio je odlučan ubaciti u borbu sve što ima na raspolaganju.
Zapovjed admirala Halseya stigla je prekasno da bi Lee mogao spriječiti Mikawu u bombardiranju mostobrana. Stoga se privremeno zadržao u područjui oko 100 nm južno od Guadalcanala da bi popodne 14. studenog zaplovio prema Ironbottom Soundu. Lee je prošao kroz tjesnac između Guadalcanala i otočja Russel, zaobišao sa sjevera otok Savo i oko 22 sata približio se mostobranu kako bi od generala Vandegrifta preko radija dobio eventualne nove informacije o japanskim brodovima. Dopunskih podataka nije bilo, no Lee je bio uvjeren da će naići na Japance u zoni otoka Savo. Stoga je zapovijedio plovidbu u smjeru 270° tj. ravno prema zapadu. Na čelu kolone bili su razarači USS Walke, USS Benham, USS Preston i USS Gwin, a za njima bojni brodovi Washington i South Dakota.
Predviđanja admirala Leea su se obistinila. Nešto prije ponoći imao je dva kratka sukoba s japanskim lakim snagama, najprije sa skupinom admirala Hashimota i zatim admirala Kimure, pri čemu je izgubio dva razarača dok su Japanci izgubili jedan. Preostala dva oštećena razarača Lee je uputio u Espiritu Santo, pri čemu je jedan od njih putem morao biti napušten. Izbjegavajući vlastite zapaljene razarače američki bojni brodovi su se razdvojili i krenuli svaki za sebe tražiti japansku glavninu, za koju se vjerovalo da se nalazi negdje zapadno od otoka Savo.
Točno u 24 sata došlo je do sudara američkih bojnih brodova s glavnim Kondovim snagama. Pri tome je South Dakota loše prošao jer se zbog smetnji na radaru kao posljedici privremenog prekida električne energije približio japanskoj glavnini na samo 4.500 m. Japanci su ga otkrili vizualnim promatranjem, osvijetlili ga reflektorima i napali paljbom cjelokupne skupine za bombardiranje mostobrana. Srećom po Amerikance japanski brodovi nisu koristili pancirne granate nego granate za gađanje zemaljskih ciljeva, tako da oklop nije mogao biti probijen. Dok se South Dakota nalazio u neugodnom položaju kao cilj tri japanska teška broda Washington je sa južne strane neprimijećen prišao Japancima i sa udaljenosti od 7.500 m otvorio paljbu upravljanu radarom. Bilo je dovoljno sedam minuta da bojni brod Kirishima dobije 50 pogodaka granatama kalibra 406 mm i 127 mm i da bude pretvoren u zapaljenu ruševinu. Zadovoljan tim uspjehom Lee je zapovijedio prekid borbenog dodira i povlačenje. Izbacivanjem iz akcije najvećeg japanskog broda bio je siguran da je spriječio bombardiranje aerodroma, za konvoj s trupama bio je uvjeren da poslije gubitaka u zračnim napadima neće ni pokušati stići na Guadalcanal, a uz to je morao voditi računa i o stanju bojnog broda South Dakota koji je primio 42 pogotka i morao se povući iz akcije zbog težih oštećenja nadgrađa i gubitka radarskih i radio uređaja.

Bojni brod USS South Dakota:



Bojni brod Kirishima:



Teško oštećeni bojni brod Kirishima potopili su sâmi Japanci nakon uzaludnih pokušaja da ga spase. Admiral Kondo s ostatkom eskadre povukao se prema sjeveru odustavši od napada na mostobran. Suprotno američkim predviđanjima uporni admiral Tanaka ipak je sproveo ostatak konvoja na Guadalcanal, gdje je stigao ujutro 15. studenog. Po zapovjedi admirala Konda brodovi su nasukani na obalu i Japanci su u najvećoj žurbi iskrcali 2.000 vojnika, sve što je stiglo od 38. divizije, a uspjeli su još iskrcati 260 sanduka municije i 1.500 vreća riže. Od upućenih 10.000 tona materijala iskrcali su samo 5 tona. Onda su se pojavili avioni s aerodroma Henderson Field koji su napravili pokolj na području iskrcavanja, a za njima i razarač USS Meade koji je dokrajčio sva četiri transportna broda. Time je konačno završena trodnevna pomorska bitka kod Guadalcanala, jedna od najkrvavijih u povijesti pomorskih ratova.

Admiral Nobutake Kondo:



Zapovjedni brod admirala Konda, krstarica Atago:



Sukob američke i japanske eskadre noću 14. na 15. studenog.između 23:30 i 2:00 h. Slovom A označena je američka bojna skupina (Washington i South Dakota), a slovom E japanska skupina za bombardiranje (Kirishima, Atago i Takao). Brojka 3 označava mjesto potonuća bojnog broda Kirishima:



Razarač USS Meade:



Poslije bitke obje strane su proglasile veliku pobjedu. No stvarni rezultat je bio jasan. Iako su i Amerikanci i Japanci pretrpjeli velike gubitke, a američki gubici u posadama ratnih brodova bili su veći od japanskih, pobjeda Amerikanaca bila je potpuna jer su uspjeli spriječiti dolazak japanskog pojačanja i uništiti gotovo sav prevoženi materijal, te odbiti najteži ikada pokušani napad brodskom artiljerijom na aerodrom Henderson Field. Ujedno su obavili svoj glavni zadatak - iskrcali su sve svoje trupe i 90% upućenog materijala. Po svojim posljedicama trodnevna pomorska bitka kod Guadalcanala nadilazi taktičko-operativnu razinu i dobiva strategijske dimenzije te se smatra konačnom prekretnicom rata na Pacifiku. Povjesničari je čak stavljaju uz bok najvećim savezničkim pobjedama iz istog razdoblja kod El Alameina i Staljingrada.
Za vrijeme bitke u vojno-političkom vrhu USA vladala je napetost koju je premašila samo ona pred iskrcavanje u Normandiji. Kada se eskadra admirala Mikawe približavala Guadalcanalu, a nije bilo nikakvih američkih snaga da je dočekaju, čak je i predsjednik Roosevelt pomišljao da bi otok trebalo evakuirati. Samo 48 sati kasnije raspoloženje je bilo potpuno drugačije - Amerikanci su stekli uvjerenje da mogu suzbiti svaki japanski napad.
Japanci su pak prije bitke smatrali da im je u kopnenoj bici u listopadu (Battle of Henderson Field) nedostajao još samo mali napor i još malo snaga da konačno slome američki mostobran. No Guadalcanal je za njih postao neka vrsta prokletstva, ukleto mjesto nalik na živi pijesak koji guta ljude, brodove i materijal, a da se ne vidi nikakav napredak. Poslije pomorske bitke kod Guadalcanala počeli su po prvi put pomišljati da sâmi napuste otok, što su i učinili prvih dana veljače/februara 1943. godine.
Zapovjednik 1. marinske divizije general Alexander Vandegrift, čije trupe su dugo vremena prigovarale zbog nedovoljne podrške mornarice, poslao je ekstatičnu radio poruku admiralu Halseyu: ''Vjerujemo da je neprijatelj pretrpio sudbonosan poraz. Zahvaljujemo Leeu za njegovu čvrstu akciju prošle noći. Zahvaljujemo Kinkaidu za njegovu jučerašnju intervenciju gdje su naši avioni bili veličanstveni u nemilosrdnom udaranju po neprijatelju. Cijenimo te napore, ali najveću počast odajemo Scottu, Callaghanu i njihovim ljudima koji su veličanstvenom hrabrošću, unatoč gotovo beznadnim šansama, odbili prvi napad neprijatelja i omogućili konačni uspjeh. Pred njima ljudi na Cactusu* skidaju svoje pohabane šljemove u znak najvećeg divljenja''.

*Cactus je bilo kodno ime za Guadalcanal

Početak sovjetske protuofenzive kod Staljingrada, 19. studenog/novembra 1942.

Dana 23. kolovoza/augusta 1942. njemačka 6. armija je forsirala rijeku Don kod Vertjačija i do kraja dana njezin 14. oklopni korpus izbio je na Volgu u području Rinoka sjeverno od Staljingrada. Kako su i dijelovi 4. oklopne armije izbili na Volgu južno od grada, u Staljingradu je ostala odsječena sovjetska 62. armija i dijelovi 64. armije. U međuvremenu je grupa armija A zauzela Kuban i naftonosna polja kod Majkopa (koja su Sovjeti zapalili), te izbila pred Groznij gdje je zaustavljena. Malo je Nijemaca tada bilo svjesno da dubokim prodorom prema Volgi i Kavkazu zapravo sâmi ulaze u stupicu. Hitler je osobno bio opsjednut fiksidejom da je ''s Rusima svršeno''. Međutim, tim napredovanjem Nijemci su opasno izložili svoj lijevi bok (desni se oslanjao na Azovsko i Crno more) za čije držanje nisu imali dovoljno snaga. Glavnina trupa je bila koncentrirana na ključnim bojištima na Volgi i Kavkazu dok se najbliža velika operativna jedinica, 2. armija, nalazila u području Voronježa. Stoga su Nijemci zaštitu izduženog lijevog boka morali povjeriti trupama svojih saveznika odnosno satelita. Duž rijeke Don na sektoru od Voronježa do Staljingrada nalazile su se 2. mađarska, 8. talijanska i 3. rumunjska armija, a južno od Staljingrada u Kalmičkim stepama 4. rumunjska armija. Ove trupe bile su lošije naoružane i opremljene od njemačkih, te općenito slabije borbene vrijednosti.

Prodor njemačkih snaga do 18. studenog/novembra 1942.:



Čak je i neupućeni strateg-amater mogao primijetiti opasnost koja prijeti Nijemcima od izloženosti lijevog boka i njegovog čuvanja od strane nepouzdanih jedinica saveznika-satelita. U njemačkom vojnom vrhu bilo je ljudi koji su toga bili i te kako svjesni. Najuporniji među njima je bio general Franz Halder, načelnik generalštaba kopnene vojske, koji je gotovo danomice opsjedao Hitlera upozorenjima da Sovjeti dopremaju velika pojačanja na bokove i da se ne može osloniti na rumunjske, mađarske i talijanske trupe. Halderova zanovijetanja toliko su živcirala Hitlera da ga je potkraj rujna smijenio s dužnosti i otjerao u mirovinu.

Franz Halder:



Dne 23. kolovoza započela je bitka u samom Staljingradu, koja je trajala sve do 2. veljače/februara 1943. Opis uličnih borbi u gradu prelazi okvire ovog priloga, no valja naglasiti da su one bile iznimno žestoke pa se događalo da čitava divizija u toku 24 sata bude svedena na nekoliko desetaka preživjelih. Zapovjednik sovjetske 62. armije general Anton Lopatin izrazio je uvjerenje da se grad ne može obraniti, pa ga je 12. rujna zamijenio energični general Vasilij Čujkov koji je vrlo dobro postavio taktiku obrane. S obzirom na njemačku premoć u zraku i neprekidne zračne napade primijenio je ''taktiku zagrljaja'' (tactic of hugging) - smjestio je svoje jedinice u neposrednu blizinu njemačkog prednjeg kraja čime je bombarderima otežao ciljanje jer su se avijatičari bojali da ne bombardiraju vlastite jedinice. Na krovove visokih zgrada postavio je istaknute promatrače koji su javljali lokacije grupiranja njemačkih trupa artiljeriji na drugoj obali Volge.
U najtežim krizama obrambene bitke, kada se činilo da je Staljingrad pred padom, grad je spašavala intervencija Staljingradskog fronta sa sjevera kao i doprema svježih jedinica preko Volge. Za nešto više od dva mjeseca borbi u gradu položaji sovjetskih snaga svedeni su na nekoliko izoliranih mostobrana uz obalu rijeke, ali tih preostalih 10% površine Staljingrada Nijemci nisu mogli zauzeti.
Upravo u vrijeme prve velike krize obrambene bitke 12. rujna/septembra 1942. Staljin je pozvao dvojicu svojih najvažnijih stratega, zamjenika vrhovnog zapovjednika generala Georgija Žukova i načelnika generalštaba generala Aleksandra Vasiljevskog, kako bi s njima raspravio kako se može pomoći obrani Staljingrada.

Georgij Žukov:



Staljin je tražio da se pojača Staljingradski front i da se izvede velika napadna operacija sa sjevera, između Dona i Volge, na lijevi bok njemačke 6. armije. Međutim, Žukov i Vasiljevski su bili svjesni rizika takve operacije jer su Nijemci imali vrlo jaku obranu sjevernog boka. Uz to su držali položaje na uzvišicama dok su se jedinice Staljingradskog fronta nalazile praktično u ravnoj i goloj stepi. Također su dvojica generala smatrala da Nijemci mogu lako parirati takvom napadu dovođenjem obližnjih rezervi. To bi značilo nepotrebno i skupo trošenje prikupljenih strategijskih rezervi i stoga je po njihovom mišljenju trebalo potražiti neko drugo rješenje.
Staljin ih je uputio da odu u generalštab i da mu dođu sutradan u isto vrijeme s tim ''drugim rješenjem''. Kada su Žukov i Vasiljevski raširili generalštabnu kartu s općim planom protuofenzive Staljina je iznenadila ambicioznost operacije i upitao generale ''nisu li malo predaleko zamahnuli''. Dvojica stratega su, naime, planirala radikalni udar na bokove koje su držale jedinice njemačkih saveznika i opkoljavanje te kasnije uništenje 6. armije u Staljingradu.
Operacija je predviđena u dvije faze. U prvoj fazi pod kodnim imenom Uran izvesti će se udar iz dva smjera - sa mostobrana na Donu kod Serafimoviča i Kletskaje novoformirani Jugozapadni front generala Nikolaja Vatutina napasti će rumunjsku 3. armiju, a glavnina Staljingradskog fronta generala Andreja Jerjomenka napasti će južno od Staljingrada, u području Sarpinskih jezera, rumunjsku 4. armiju. Oba kraka kliješta spojiti će se kod Kalača na Donu, nakon čega će se koridor širiti u smjeru Staljingrada i prema zapadu kako bi se spriječila deblokada ili izvlačenje 6. armije.
Valja spomenuti da je u vrijeme priprema za protuofenzivu kod sovjetskih snaga došlo do preimenovanja grupa armija ili frontova - Staljingradski front je preimenovan u Donski, a Jugoistočni u Staljingradski.
U drugoj fazi pod imenom Saturn sovjetske snage će udariti će na 8. talijansku i 2. mađarsku armiju te izbiti na Azovsko more i time odsjeći kompletnu njemačku grupu armija A na Kavkazu. U međuvremenu će Donski i Staljingradski front likvidirati opkoljenu 6. armiju (njemači protunapad u prosincu dovesti će do izmjene planova te će se privremeno odustati od izbijanja na Azovsko more, a operacija će biti preimenovana u Mali Saturn).
Za izvođenje protuofenzive Sovjeti su prikupili preko 1.100.000 vojnika, 900 tenkova, 13.500 artiljerijskih oružja i 1.500 aviona.
Sovjetska protuofenziva započela je ujutro 19. studenog 1942. artiljerijskom pripremom i udarom Jugozapadnog fronta sa mostobrana kod Serafimoviča i Kletskaje na rumunjsku 3. armiju. Kod Rumunja je nastala panika i rasulo, pa i masovno predavanje u zarobljeništvo. Idućeg dana krenuo je u napad i Staljingradski front, koji je probio obranu rumunjske 4. armije i krenuo u nastupanje prema rijeci Don. U međuvremenu je 26. tenkovski korpus generala Alekseja Rodina iz sastava Jugozapadnog fronta izbio na Don kod Kalača, zauzeo željeznički most i prebacio se na drugu obalu. Snage Jugozapadnog i Staljingradskog fronta susrele su se 22. studenog u Kalaču na Donu i time zatvorile obruč oko njemačke 6. armije.

Raketni bacači kaćuše u artiljerijskoj pripremi napada:



Sovjetski vojnici u operaciji Uran:



Zarobljeni rumunjski vojnici:



Nakon spajanja sovjetskih snaga kod Kalača zapovjednik njemačke 6. armije general Friedrich Paulus zatražio je dopuštenje da odmah napusti Staljingrad i izvede protuudar kako bi izvukao armiju iz okruženja, no Hitler je zabranio povlačenje. Umjesto toga je zapovijedio da 6. armija formira ''ježa'' (kružnu obranu) i opskrbljuje se iz zraka dok je ne deblokiraju druge njemačke snage. U tu svrhu je formirana nova grupa armija Don pod zapovjedništvom feldmaršala Ericha von Mansteina u čiji sastav su uvrštene 6. armija i 4. oklopna armija. Planirano je da 4. oklopna armija armija otvori kopneni koridor za opskrbu 6. armije s tim da ona ostane tamo gdje jest - u Staljingradu. Operacija je dobila naziv Wintergewitter (zimska oluja).

Erich von Manstein:



Glavnu ulogu u operaciji Wintergewitter su imale oklopne snage, odnosno 4. oklopna armija generala Hermanna Hotha. U sastavu armije bili su i novi teški tenkovi PzKpfw VI Tiger, koji su ovom prilikom prvi put uspješno upotrebljeni u borbenim akcijama. Njemački napad započeo je 12. prosinca/decembra iz smjera jugozapada. Zahvaljujući postignutom iznenađenju 4. oklopna armija je prvih dana napredovala brzim tempom, ali je 23. prosinca zaustavljena na rijeci Miškovi. Udaljenost do Staljingrada je bila samo 40 kilometara i opkoljeni vojnici 6. armije su mogli iz daljine vidjeti signalne rakete svojih spasilaca. Da je tada 6. armija krenula u proboj u susret 4. oklopnoj armiji vrlo vjerojatno bi se uspjela izvući, međutim Hitler joj je zabranio da napušta Staljingrad. Kako se u međuvremenu pojavila kriza na drugom mjestu bojišta - Sovjeti su pokrenuli operaciju Mali Saturn - 4. oklopna armija se morala povući i sudbina 6. armije je bila zapečaćena. Usljedilo je likvidiranje 6. armije u kojem su sudjelovali Donski i Staljingradski front. Operaciju je objedinjavao zapovjednik Donskog fronta general Konstantin Rokosovski.

Operacije Uran i Wintergewitter, grafički prikaz:



Dana 12. prosinca 1942. Sovjeti su pokrenuli operaciju Mali Saturn, koja je trajala sve do 18. veljače 1943. Cilj je bio potisnuti snage Osovine dalje prema zapadu i osloboditi Harkov i Rostov na Donu. U toj operaciji posebno se istakao 24. oklopni korpus generala Vasilija Badanova, koji je napravio prodor do velikog njemačkog aerodroma u Tacinskaji - glavne baze za opskrbu 6. armije u Staljingradu - gdje je na zemlji uništio 300 (po njemačkim podacima 72) aviona. Korpus je nakon toga bio opkoljen, ali se glavnina snaga uspjela izvući iz okruženja. U operaciji Mali Saturn praktično su uništene 8. talijanska i 2. mađarska armija dok su Nijemcima naneseni dodatni gubici, a fronta je pomaknuta daleko prema zapadu. Napredovanje sovjetskih snaga okončano je oslobađanjem Harkova (koji će Nijemci ponovo zauzeti 15. ožujka/marta 1943.).

Na današnji dan 1914. godine, na Vrače brdu nedaleko do Lazarevca u Prvom svetskom ratu, u Kolubarskoj bici, poginuo je kao rezervni oficir Dimitrije Tucović, vođa socijalističkog pokreta u Srbiji.

Početak Sovjetsko-finskog rata, 30. studenog/novembra 1939.

Sovjetsko-finski rat, poznat još i kao Zimski rat i Rat od 105 dana (finski: Talvisota), vođen je od 30. studenog/novembra 1939. do 13. ožujka/marta 1940. godine. Uzrok ovom davnom i pomalo zaboravljenom ratu bili su sovjetski teritorijalni zahtjevi prema Finskoj.
Naime, unatoč sklopljenom paktu s Hitlerovom Njemačkom u SSSR-u su bili svjesni da će prije ili kasnije biti uvučeni u rat, pa su novonastale okolnosti iskoristili da bi, između ostalog, poboljšali svoj strategijski položaj na račun teritorija svojih malih susjeda Sovjete je naročito brinula izloženost Lenjingrada (danas Skt. Peterburg). Okupacijom i kasnijom aneksijom baltičkih država Estonije, Latvije i Litve SSSR je osigurao prilaze Lenjingradu s jugozapada. Ostalo je, po sovjetskom stajalištu, neriješeno pitanje granice s Finskom koja se nalazila na samo 25 km od grada. Stoga je SSSR krajem ljeta 1939. uputio Finskoj niz zahtjeva. Sovjeti su tražili da se granica na Karelijskoj prevlaci pomakne do linije 30 km jugoistočno od grada Viipuri. Također su tražili od Finske da im ustupi otok Sursaari i susjedne manje otočiće koji su nadzirali ulaz u Kronštatski zaljev. Na krajnjem sjeveru tražili su od Finske da ustupi svoj dio poluotoka Ribači (Ribarski poluotok). Uz to su zatražili iznajmljivanje poluotoka Hanko na rok od 30 godina radi uspostavljanja zračno-pomorske baze. U zamjenu za spomenute ustupke Sovjeti su nudili dvostruko veći teritorij u Istočnoj Kareliji, naseljen pretežno stanovnicima finskog etničkog porijekla.
Pregovori o sovjetskim zahtjevima započeli su u rujnu/septembru 1939., a naročito intenzivno vođeni su u listopadu/oktobru i studenom/novembru u Moskvi. Finci nisu bili voljni odreći se svog teritorija, iako su bili spremni na stanovite ustupke - pomicanje granice na Karelijskoj prevlaci do najviše 20 km. Ni jedna strana nije bila voljna odreći se svojih stajališta, pa su pregovori prekinuti i sredinom studenog finska delegacija napustila je Moskvu.

Vođa finske delegacije Juho Paasikivi (drugi zdesna) prije polaska na novu rundu pregovora u Moskvi, 16. listopada/oktobra 1939.:



Otada su se sovjetsko-finski odnosi ubrzano pogoršavali. Nakon jednog režiranog pograničnog incidenta sovjetska vlada uputila je 26. studenog 1939. ultimativni zahtjev Finskoj da odmah povuče svoje trupe 25 km od granice. Finci su odgovorili da će to učiniti, ali uz uvjet da jednako postupi sovjetska strana. Dana 28. studenog SSSR je otkazao ugovor o miru i prijateljstvu iz 1932., 29. studenog prekinuo je diplomatske odnose, a 30. studenog oružano je napao Finsku.
Sovjetski napad nije zatekao Finsku nepripremljenu. Čim su dobili prve sovjetske zahtjeve Finci su mobilizirali dio snaga za zaštitu granice, a tokom jeseni obavljali su intenzivnu obuku rezervnog sastava vojske. Početkom rata Finska kopnena vojska je imala mobiliziranih 9 divizija, 5 samostalnih brigada, 5 samostalnih regimenti, 20 samostalnih lovačkih bataljona.i jednu konjaničku brigadu. Naoružanje je bilo oskudno i većinom zastarjelo, teškog pružja i municije bilo je malo, tenkova samo 32, a protuoklopnog oružja praktično nije bilo. Ratno zrakoplovstvo imalo je samo 114 aviona (većinom zastarjelih tipova), a najslabija je bila ratna mornarica koja se nije mogla ni približno mjeriti sa sovjetskom Baltičkom flotom i već početkom neprijateljstava povukla se u Botnički zaljev. Suprotno malobrojnosti i slaboj tehničkoj opremljenosti finska vojska bila je vrlo dobro uvježbana, vrlo dobro vođena i visokog borbenog morala. Naročita prednost bila je u dobrom poznavanju terena i u pokretljivosti na skijama.
S obzirom na odnos snaga i karakteristike ratišta Finci su se u obrambenoj strategiji opredijelili za dvostruki pristup. Na strategijski najvažnijem i najprohodnijem smjeru napredovanja napadača, na Karelijskoj prevlaci, opredijelili su se za presudnu obranu. Stoga su na tom području koncentrirali glavninu svojih kopnenih snaga, 2. i 3. korpus s ukupno 6 divizija objedinjenih u Karelijsku armiju pod zapovjedništvom generala Huga Östermana. Obrana Karelijske prevlake bila je olakšana unaprijed pripremljenim položajima. Između dva svjetska rata Finci su se od opasnog susjeda ogradili sustavom utvrda pod nazivom Mannerheimova linija, nazvana po ministru obrane maršalu Carlu Mannerheimu. Ova linija imala je istu ulogu kao i francuska Maginot-linija i njemački Westwall, iako nije bila ni približno iste jačine. U izgradnji Mannerheimove linije Finci su vrlo vješto iskoristili osobine zemljišta koje je na tom području šumovito i puno jezera i manjih vodenih tokova. Temelj Mannerheimove linije činili su armirano-betonski bunkeri koji su bili vješto maskirani i uklopljeni u prirodni okoliš, a uz to je izgrađena mreža poljske fortifikacije s rovovima, protutenkovskim jamama i zaprekama, žičanim zaprekama i minskim poljima. Izgrađena su ukupno tri obrambena pojasa, od kojih se prednji i glavni prostirao linijom Taipale - Kivenapa. U cjelokupni sustav uklopljene su utvrde na otoku Koivisto i uz obalu jezera Ladoga, te utvrđeni rajon grada Viipuri.

Maršal Carl Mannerheim, snimka iz 1939. godine:



Prednji obrambeni pojas Mannerheimove linije:



Sjeverno od jezera Ladoga Finci su se opredijelili uglavnom za pokretnu obranu i gerilski rat. Na drugom osjetljivom smjeru uz jezero Ladoga rasporedili su 4. korpus jačine 2 divizije i 1 samostalna brigada, koji je držao frontu širine 150 km od jezera Ladoga do Ljekse. Dalje prema sjeveru nalazile su se samo slabije snage. Od Ljekse do Polarnog kruga nalazila se Sjeverna operativna grupa, a od Polarnog kruga do Barencovog mora Laponska grupa, raspoređene uglavnom po bataljonima i manjim jedinicama za zaštitu granice i rijetkih cestovnih smjerova.
Za napad na Finsku SSSR je odredio trupe iz sastava Lenjingradskog vojnog okruga pod zapovjedništvom generala Kirila Mereckova, jačine 26-28 divizija, cca 1.000 tenkova i cca 1.500 aviona. Do kraja rata brojke će biti značajno povećane. Glavnina kopnenih trupa (12-14 divizija) bila je u sastavu 7. armije u području Lenjingrada, koja je imala zadaću forsirati Karelijsku prevlaku, probiti Mannerheimovu liniju i izbiti u Viipuri. Sjeverno od jezera Ladoga nalazila se 8. armija jačine 7 divizija, koja je imala zadaću izbiti u pozadinu Mannerheimove linije. Dalje prema sjeveru nalazila se 9. armija jačine 5 divizija, koja je imala napredovati u četiri smjera - dvije ljevokrilne divizije imale su zauzeti Nurmes i Kajani, te presjeći Fincima rokadnu željezničku prugu Oulu - Viipuri. Središnja skupina jačine dvije divizije imala je izbiti na vrh Botničkog zaljeva kod grada Oulu i presjeći finski teritorij na dva dijela. Desnokrilna skupina jačine jedne divizije imala je zauzeti glavni grad Laponije Rovaniemi, te izbiti na švedsku granicu. Na krajnjem sjeveru, u području Murmanska, nalazila se 14. armija jačine 3 divizije koja je imala zadaću zauzeti finski dio poluotoka Ribači, Petsamo i rudnike nikla kod Salmijärvija, a zatim napredovati duž tzv. Arktičkog ili Ledenog puta općim smjerom na Rovaniemi.
Sovjeti su bili uvjereni da će rat okončati u roku od dva tjedna. Bili su toliko samouvjereni da su svoje vojnike prije početka operacije upozorili da ''nipošto ne prelaze švedsku granicu''. Međutim, događaji su tekli drukčije.
Rat je započeo 30. studenog/novembra 1939. u 8 sati ujutro kada je sovjetska vojska prešla finsku granicu, a zrakoplovstvo je bombardiralo Helsinki, Viipuri i druge finske gradove.

Sovjetski napadi od 30. studenog/novembra do kraja prosinca/decembra 1939. godine:



Na Karelijskoj prevlaci sovjetska 7. armija je postupno potiskivala finske snage granične zaštite, koje su izvodile lokalne uspješne protunapade, te je 9. prosinca izbila pred glavni obrambeni pojas Mannerheimove linije. Iduća dva tjedna Sovjeti su izvodili masovne juriše uz goleme ljudske i materijalne gubitke, ali nisu uspjeli probiti finsku obranu. Naročito žestoke borbe su vođene kod Taipale i kod sela Summa. Finska vojska nije imala protutenkovskih topova, ali je uništila veliki broj tenkova oružjem koje je poznato kao Molotov-koktel: Tako je ovdje 22. prosinca došlo do privremene stabilizacije fronte.
Sjeverno od jezera Ladoga sovjetska 8. armija pokušala je prodor u pozadinu Mannerheimove linije i osvojila nešto zemljišta uključivo naselje Tolvajärvi. Zapovjednik finskog 4. korpusa general Juho Heiskanen pokolebao se i zapovijedio opće povlačenje, zbog čega je bio smijenjen i na njegovo mjesti imenovan je 4. prosinca energični  general Woldemar Hägglund. Nakon što je stabilizirao obranu Hägglund je organizirao protunapad i unatoč nepovoljnom odnosu snaga razbio jednu sovjetsku diviziju, povratio Tolvajärvi i ostatak sovjetskih trupa natjerao na povlačenje prema granici. Bitka za Tolvajärvi bila je prva velika pobjeda Finaca u Zimskom ratu, koja je dodatno podigla moral vojske i stanovništva. U ponovljenom sovjetskom napadu, siječnja/januara 1940., Finci su zaokružili i uništili njihovu 18. diviziju i 36. tenkovsku brigadu.
Dalje na sjeveru lijevokrilne divizije sovjetske 9. armije izbile su na tridesetak kilometara od Nurmesa i Kajanija, ali nisu uspjele doći do pruge Oulu – Viipuri. Finci su na ovo područje dopremili dio snaga sa Mannerheimove linije, gdje je položaj bio povoljniji, i protunapadom odbacijili sovjetske trupe natrag do granice. U ponovljenom sovjetskom napadu, siječnja/januara 1940., Finci su odsjekli od pozadine i opkolili sovjetsku 54. diviziju koja se zahvaljujući dobro organiziranoj obrani i opskrbi iz zraka uspjela održati u okruženju do kraja rata, izgubivši oko polovice efektiva.
Središnja skupina 9. armije jačine dvije divizije, koja je imala zadaću izbiti na vrh Botničkog zaljeva i presjeći finski teritorij na dva dijela, pretrpjela je težak poraz u bici za Suomussalmi. Nakon početnog sovjetskog napredovanja Finci su iz rezerve dopremili svoju 9. diviziju i izveli protunapad, kojim je zapovjedao pukovnik Hjalmar Siilasvuo. Nakon što su potukli sovjetsku 163. diviziju, čiji su ostaci natjerani u bijeg preko zaleđenog jezera Kiantajärvi ostavljajući teško oružje i opremu, Finci su na cesti iz Raate opkolili i potpuno uništili 44. motoriziranu diviziju. Samo je mali broj pripadnika divizije uspio pobjeći do sovjetskih linija, među njima zapovjednik divizije general Aleksej Vinogradov koji je odmah izveden pred ratni sud i strijeljan. Broj poginulih sovjetskih vojnika procjenjuje se na 17.000, a Finci su uz to zadobili i golemi ratni plijen - 43 tenka, 70 artiljerijskih oružja za podršku, 29 protutenkovskih topova, 278 motornih vozila, 1.170 konja i 6.000 pušaka. Bitka za Suommussalmi bila je najveća pojedinačna pobjeda finske vojske u Zimskom ratu.

Pukovnik Hjalmar Siilasvuo (na slici desno) za vrijeme bitke za Suomussalmi:



Dio uništene kolone 44. motorizirane divizije na cesti iz Raate:



Desnokrilna kolona 9. armije (122. divizija), koja je imala zadaću zauzeti glavni grad Laponije Rovaniemi, dva puta je zaustavljena pred naseljem Kemijärvi i odbačena natrag prema granici.
Jedini kakav-takav uspjeh sovjeti su postigli na krajnjem sjeveru, gdje je 14. armija uz potporu Sjeverne flote zauzela finski dio poluotoka Ribači i zatim Petsamo i rudnike nikla kod Salmijärvija, da bi kasnije krenula Arktičkim ili Ledenim putem u smjeru grada Rovaniemi. Bilo je to iznimno teško i mučno napredovanje u uvjetima polarnog mraka, snježnih vijavica i hladnoće od ispod -40°C, tim prije jer su Finci spalili ionako rijetka naselja. Nakon pređene trećine puta Finci su izveli protunapad i odbacili sovjetske snage sve do blizu Petsama.
U obrambenim borbama na širokom području među šumama i jezerima naročito su se istaknuli finski vojnici-skijaši. Zahvaljujući skijama dnevno su mogli prijeći i do 80 km, a kretali su se unaprijed i u tajnosti pripremljenim tzv. kolonskim putevima kroz šume, usporedno s cestama. Bili su vrlo dobro maskirani i naoružani većinom automatskim oružjem. Kada bi našli slabo mjesto u sovjetskom rasporedu napali bi iz šume iznenada i svim raspoloživim snagama. Njihovi napadi doslovce su terorizirali sovjetske vojnike, a jedna od omiljenih meta bile su im poljske kuhinje pa je nedostatak tople hrane bio jedan od uzroka velike smrtnosti od smrzavanja. Sovjetski vojnici strahovito su se plašili ovih šumskih duhova na skijama i nazivali su ih Bijela smrt (Белая смерть).

Finski vojnici na skijama - Белая смерть:



Usporedno s ratištem događaji su se zbivali i na političko-diplomatskom polju. Nakon zauzimanja finskog pograničnog gradića Terijoki (2. prosinca 1939.) SSSR je u njemu osnovao marionetsku vladu pod vodstvom Wille Otta Kuusinena, s kojom je potpisao nekakav fantomski ugovor o miru i prijateljstvu. Na zahtjev Društva naroda da se sovjetske trupe odmah povuku iza granice ministar vanjskih poslova Vjaćeslav Molotov odgovorio je da se ''SSSR ne nalazi u ratu s Finskom jer je svoje odnose uredio s demokratskom vladom Kuusinena''. Društvo naroda nije prihvatilo ovu smicalicu i izbacilo je SSSR iz svojeg članstva, ujedno pozivajući zemlje-članice da pruže vojnu i materijalnu pomoć Finskoj.
Finska se zaista nadala međunarodnoj vojnoj intervenciji, jer bez nje ne bi mogla izdržati napad tako premoćnog protivnika. Očekivana vojna intervencija Švedske izostala je. Velika Britanija i Francuska pripremile su ekspedicioni korpus, ali je on ukrcan na brodove kada je rat već bio pred završetkom. Finska je primila tek ograničenu pomoć u oružju i opremi (avioni, topovi, municija), te dobrovoljcima kojih je bilo oko 15.000 iz dvadesetak zemalja. Najviše ih je bilo iz Švedske (8.000), Danske (1.000), Velike Britanije (960), Norveške (700), Mađarske (350) i USA (350).
Svi lokalni taktički uspjesi Finaca na bojištu, ma koliko bili vrijedni, nisu imali utjecaja na konačni rezultat rata čiji je rasplet sovjetska vojska pripremala na najvažnijem strateškom smjeru, na Mannerheimovoj liniji. Već nakon prvih neuspjeha u SSSR-u su shvatili da su jako podcijenili i borbene mogućnosti Finaca i osobitosti zemljišta i klime, te da su za napad odredili i premale snage i neodgovarajuću taktiku. Stoga su već od kraja prosinca počeli na bojište dopremati velika pojačanja iz unutrašnjosti zemlje, između ostalog masu artiljerije najtežih kalibara i veliki broj teških tenkova. Istodobno su u pozadini izvodili intenzivnu obuku vojnika u svladavanju utvrđenih položaja. Novopridošla 13. armija raspoređena je na Karelijsku prevlaku, na desno krilo fronte, gdje je zajedno sa 7. armijom objedinjena u grupu armija pod imenom Sjeverozapadni front, pod zapovjedništvom generala Semjona Timošenka. Ukupna jačina Sjeverozapadnog fronta iznosila je oko 20 do 25 divizija i 7-9 tenkovskih brigada.

Semjon Timošenko:



Završna sovjetska ofenziva započela je 1. veljače/februara 1940. jakim artiljerijskim i zračnim bombardiranjem finskih položaja. Unatoč žestokom otporu Finaca prednji pojas Mannerheimove linije bio je načet 13. veljače istočno od sela Summa. Finci protunapadima nisu uspjeli zatvoriti ovaj prodor pa je maršal Mannerheim 15.veljače zapovijedio povlačenje na drugi obrambeni pojas. U međuvremenu je sovjetska 7. armija uputila svoj lijevokrilni korpus u obilazni napad preko zaleđenog Finskog zaljeva. Premda su Finci artiljerijom rušili led sovjetske snage uspjele su zauzeti naselje Koivisto, a ubrzo nakon toga i istoimeni utvrđeni otok. U međuvremenu su nastavljene borbe na Mannerheimovoj liniji gdje su sovjetski tenkovi 28. veljače probili drugi obrambeni pojas, a dan kasnije iz pokreta i treći koji je bio slabije utvrđen od prethodna dva te su izbili pred Viipuri. Istodobno je sovjetski lijevokrilni korpus izbio preko leda na sjevernu obalu Finskog zaljeva zapadno od Viipurija i formirao mostobran kojeg Finci nisu uspjeli likvidirati..
Time je rat bio odlučen. Iscrpljene i oslabljene finske trupe, ostavši bez svojeg glavnog oslonca, Mannerheimove linije, nisu više mogle pružati jači otpor i zaprijetila je opasnost od sovjetskog prodora u unutrašnjost Finske. Suočena s prijetnjom nacionalne katastrofe finska vlada nije imala drugog izlaza i morala je diplomatskim putem, preko Švedske, zatražiti pregovore o primirju.

Linija fronte na Karelijskoj prevlaci na dan 12. ožujka/marta 1940.:



Ugovor o primirju sklopljen je 12. ožujka/marta 1940. u Moskvi, a ratne operacije su okončane idućeg dana. Uvjeti koje su Finci morali prihvatiti bili su puno teži od prvobitnih sovjetskih zahtjeva. Finska se morala odreći čitavog područja do linije koja je povučena sjeverno od Viipurija i Sortavale, svog dijela poluotoka Ribači i pojasa zemljišta u Istočnoj Kareliji u području Salle. Ukupno je Finska izgubila 40.000 km2 državnog teritorija, na kojem je prije rata živjelo 12% stanovništva. Izgubljen je drugi po veličini finski grad (Viipuri) i vrlo vrijedni gospodarski resursi. Stanovnicima otetog područja ponuđen je izbor da ostanu živjeti kao sovjetski građani ili da odsele s imovinom koju mogu ponijeti, a praktično svi su optirali za selidbu.

Teritorij koji je Finska morala ustupiti SSSR-u ugovorom o primirju od 12. ožujka/marta 1940. godine:



Sovjetsko-finski rat bio je rat s unaprijed poznatim rezultatom. Nije bilo nikakve šanse da mala i slabašna zemlja odbije napad tako premoćne sile bez strane vojne intervencije, a ona je izostala. Bilo je samo pitanje koliko će Finska izdržati, a izdržala je puno dulje nego je itko očekivao pri čemu je napadaču propisno razbila nos. Za SSSR je rat s Finskom bio Pirova pobjeda. Gubici u 105 dana rata bili su čak i za sovjetske ''standarde'' zastrašujući, a točne brojke objavljene su tek nakon raspada Sovjetskog saveza: 126.875 poginulih, 188.671 ranjen i 5.572 zarobljena (poslije repatrijacije dio zarobljenika je završio u Sibiru, a dio je postrijeljan). Jednako golemi bili su i materijalni gubici, između ostalog 3.500 tenkova i 515 aviona. Bijedno izdanje Crvene armije u Sovjetsko-finskom ratu bilo je povod za smjenjivanje ministra obrane maršala Vorošilova, a na njegovo mjesto postavljen je novounaprijeđeni maršal Timošenko. Također su pokrenute i brojne reforme unutar oružanih snaga.
Djelovanje i učinak sovjetske vojske u ovom ratu također su učvrstili Adolfa Hitlera u namjeri da pokrene operaciju Barbarossa, vjerujući da će s tako inferiornim protivnikom obračunati za 8-10 tjedana.
Ironično, ovo ''pomicanje linije obrane'' nije ni malo pomoglo Lenjingradu koji je bio pod opsadom punih 900 dana (1941.-1944.) i izgubio više od milijun ljudi. Finci se nisu odrekli otetog teritorija, pa su se okrenuli jedinom tada mogućem savezniku - Trećem Reichu. U ratu 1941.-1944. (tzv. Produljeni rat, finski Jatkosota) napredovali su do pregrađa Lenjingrada i rijeke Svir, ali su odbili njemačke zahtjeve da produže napredovanje. Također su odbili sudjelovati u bombardiranju Lenjingrada. Primirjem iz 1944., osim teritorija izgubljenog u Zimskom ratu, dodatno su izgubili dio područja na krajnjem sjeveru gdje je uspostavljena izravna sovjetsko-norveška granica. Takvo stanje ostalo je do danas pa se Petsamo zove Pečenga, Viipuri se zove Viborg, Koivisto se zove Primorsk, a Terijoki se zove Zelenogorsk. Pripojena područja Karelije uvrštena su u sastav tzv. Karelo-finske ASSR u sastavu RSFSR sa sjedištem u Petrozavodsku - danas Autonomna republika Karelija u sastavu Ruske federacije.

Iz tog vremena je najpoznatiji svjetski finski snajperist Simo Häyhä, zvani " Bijela smrt".

U mesto gde ziivim je krajem 60-ih i do sredinom 70-ih 13% stanovnistva bilo poreklom iz Finske. Deca su do 3-eg razreda imali nastavu na Finskom jeziku.
1975-e kada sam poceo raditi u alatnicu, veliki broj njih je bilo iz Finske. Medju njime je bio i jedan "dedica" koji je bio ucesnik u zimskom ratu. Orden za hrabrost mu je urucio tadasnji predsednika Urho Kekkonen sa kojim je bio poznanik iz tog rata i koji ga je posecivao.

Doktor Živago ::Iz tog vremena je najpoznatiji svjetski finski snajperist Simo Häyhä, zvani " Bijela smrt".

Simo Häyhä (1905.-2002.) je bio najuspješniji snajperist svih ratova s preko 500 ubijenih vojnika i oficira protivničke strane. Još kao mladić isticao ne na streljačkim natjecanjima u provinciji Viipuri, a 1925. godine je stupio na odsluženje vojnog roka u 2. biciklističkom bataljonu. Školu za snajperiste završio je 1938. u garnizonu Utti. Prema riječima majora Tapia Saarelainena Häyhä je mogao procijeniti udaljenost s pogreškom od jednog metra sve do 150 metara.

Häyhä kao pripadnik Civilne garde (Suojeluskunta) 1922. godine:



U Sovjetsko-finskom ratu Häyhä je služio kao pripadnik 6. ćete 34. pješadijske regimente (Jalkaväkirykmentti 34) u sastavu 12. divizije. Divizija je bila u sastavu IV. korpusa koji je branio Ladošku Kareliju. Dio divizije u kojem je bio i Häyhä tokom cijelog rata je uspješno branio sektor Kollaa. Tu se kaplar (alikersantti) Häyhä istakao svojim snajperskim umijećem i uzeo je Sovjetima veliki danak u životima. Imao je osebujan način djelovanja . na unaprijed pripremljeni snajperski položaj odlazio je prije izlaska sunca i vraćao se nakon pada mraka, u bijeloj kamuflažnoj odjeći ispod koje je imao više slojeva odjeće da bi izdržao hladnoću, a sa sobom je nosio kruh i šećer kako bi održao tjelesnu toplinu. Koristio je pušku SAKO M/28-30 i radije je koristio mehanički nego teleskopski nišan.

Simo Häyhä u kamuflažnoj odjeći:



Broj njegovih žrtava nije točno utvrđen. Zapovjednik 12. divizije general Antero Svensson kreditirao ga je kao snajperista s 219 žrtava, ne računajući ubijene automatskom puškom. Vojni svećenik Antti Rantamaa pripisao mu je 259 snajperskih žrtava plus isto toliko automatskim oružjem. Danas se općenito računa da je Simo Häyhä sâm likvidirao 542 sovjetska vojnika i oficira.
Neposredno pred kraj rata, 6. ožujka/marta 1940., Häyhä je bio teško ranjen metkom koji mu je pogodio lijevi dio donje čeljusti. U početku se mislilo da je mrtav i stavljen je na gomilu leševa, a glasine o smrti slavnog snajperista su se proširile i u Finskoj i u SSSR-u. No ipak je preživio i došao svijesti 13. ožujka, točno na dan okončanja ratnih operacija.

Simo Häyhä 1940. godine:



Häyhä je imao želju da se bori i u takozvanom Produljenom ratu protiv SSSR-a, ali zbog težine facijalne ozljede od koje se još uvijek oporavljao nije primljen u oružane snage.

Tekst koji potpisuje "Slobodna Bosna" u svom serijalu iz povijesti:

Prva proleterska narodnooslobodilačka udarna brigada formirana je 21. decembra 1941. u Rudom. Bila je to prva partizanska brigada u okupiranoj Jugoslaviji. Tokom rata je važila za elitnu jedinicu Narodnooslobodilačke vojske Jugoslavije.

Odluku o formiranju Prve proleterske brigade donio je Centralni komitet KPJ. Na dan formiranja imala je šest bataljona ukupne jačine 1.200 boraca. Prvi komandant brigade bio je Koča Popović, a politički komesar Filip Kljajić Fićo.

U spomen na godišnjicu formiranja Prve proleterske udarne brigade donosimo odlomak o trenucima formiranja brigade iz knjige Miloša Vuksovića "Prva proleterska brigada".

"U Rudom je 21. decembra bio tmuran, pravi zimski dan. Varošica puna partizana različito odjevenih i naoružanih, uglavnom mladih. Svi su već znali da se formira brigada, da će postati njeni proleteri. Znali su da brigada znači nešto novo. Ali teško da je iko, osim njenog osnivača, tada mogao pretpostaviti kakvu će ulogu ona odigrati u daljem razvoju narodnooslobodilačke borbe."
Borci su bili u stroju i iščekivali veliki trenutak. Onda je odjeknula odsječna komanda »Mirno«. Uslijedio je kratak raport Filipa Kljajića-Fiće, prvog političkog komesara naše Prve proleterske brigade, koja se tog trenutka rodila i ušla u historiju. Vrhovni komandant Josip Broz Tito je primio raport, a onda je Fića pročitao Naredbu o osnivanju brigade:

Centralni komitet Komunističke partije Jugoslavije u sporazumu sa Vrhovnim štabom Narodnooslobodilačkih partizanskih odreda Jugoslavije rješio je da se formira 1. proleterska narodnooslobodilačka udarna brigada u borbi za oslobođenje naroda Jugoslavije od okupatora i svih narodnih izdajica. U sastav 1. proleterske narodnooslobodilačke udarne brigade za sada ulaze sledeće partizanske jedinice:
1) Prvi i Drugi crnogorski partizanski bataljon, u čijem sastavu se nalaze sledeće partizanske jedinice: 1. i 2. cetinjska četa i Komska četa (1. bataljon); 1. piperska četa, 2. kučka četa i 3. bjelopavlička četa (2. bataljon);
2) Kragujevački bataljon u sastavu tri čete;
3) Kraljevački bataljon u sastavu četiri čete;
4) Šumadijski bataljon od dvije čete u čiji sastav ulazi i 3. užička četa.
Ova brigada nosi naziv 1. proleterska narodnooslobodilačka udarna brigada. Formiranje ove brigade mora biti završeno do 22. XII 1941. godine. Komandu nad brigadom ima privremeno Vrhovni štab Narodnooslobodilačkih partizanskih odreda Jugoslavije. Za političkog komesara 1. proleterske narodnooslobodilačke udarne brigade imenovan je drug Fića.

Pravila za ovu brigadu izradit će se do 28. XII 1941. godine i naređuje se komandantima i komandirima ove brigade da se borci temeljito upoznaju sa vojničkim pravilima ove brigade. Brigada dobija zastavu. Zastava je crvena i na sredini polja nalazi se petokraka zvijezda sa srpom i čekićem, a na rubu, kraj koplja, izvezeni su inicijali brigade.

Zatim je postrojenim jedinicama, od toga časa proleterskim, govorio vrhovni komandant Tito. Rekao im je da će biti potčinjeni Vrhovnom štabu i da je brigada vojska Partije, njen borbeni odred, i da zato treba da visoko nose proletersku zastavu. Borit će se širom naše zemlje, gdje god to bude trebalo; ona će nositi zastavu bratstva i jedinstva naših naroda i bit će škola kadrova; svojom će borbom onemogućiti povratak na staro, buržoasko, ugnjetavačko društvo i bit će oslonac naše nove vlasti, vlasti radnika i seljaka. Nije Vrhovni komandant obećavao svojim proleterima ni lak put, ni brzu pobjedu. Naprotiv, rekao im je da ih očekuje mnogo borbi i napora, ali i da ima povjerenja u njih da će sve to uspješno savladati.
Govor Vrhovnog komandanta završio se tako što se jednostavno prelio u pjesmu. Borci Kraljevačkog odreda, tada već borci 4. bataljona 1. proleterske brigade, zapjevali su himnu svih proletera svijeta — Internacionalu. Zapjevao je cio stroj. Bila je to poruka kakva se rijetko sreće, poruka narodu, poruka vjernosti i odlučnosti da se u borbi istraje, poruka neprijatelju da će se borba voditi na život i smrt.

Poslije toga zaigralo je kolo.

RATNI PUT
Prva proleterska udarna brigada je u 1.240 ratnih dana imala 530 većih i manjih borbi, tj. gotovo svaki drugi dan je provela u borbi. Ostali dani su uglavnom provedeni u iscrpljujućim marševima.

Prva proleterska brigada je na svom ratnom putu prešla više od 20.000 kilometara. U njenim borbama borilo se više od 22.000 ljudi iz cijele Jugoslavije. Imala je više od 7.500 poginulih, ranjenih i nestalih boraca, a izbacila je iz stroja više hiljada neprijateljskih vojnika. Dala je više od 3.000 rukovodilaca i 83 narodna heroja.


Naziv proleterska
Izraz proleter je značio ideološko određenje, odnosno društvenu klasu koja sukladno marksističkoj doktrini o diktaturi proletarijata treba provesti socijalističku revoluciju. Prefiks proleterska je činio jasnu distancu od buržoaskih snaga. Zbog ovog pridjeva, Kominterna je više puta kritizirala KPJ, tražeći da se izbaci „proleterska" ispred naziva brigade i da se prestane sa „sličnim lapsusima" koji liju vodu na mlin neprijateljima naroda u zemlji i u inozemstvu. Tokom samog rata izraz proleter je postao sinonim za najelitnije partizanske formacije. Tako su naziv proleterska dobijale i druge brigade koje bi se posebno istakle u borbi.


Komandat Koča Popović je ovako govorio o svojim borcima:

"Neprekidno sam se divio spokojnoj hrabrosti proletera. Efikasnost bez nemira i užurbanosti, samouverenje bez hvalisavosti, odlučnost i upornost u izvršavanju zadataka, bez vike, jedna stalna pribranost i u najtežim situacijama. Sve se to ispoljavalo i izbijalo u neprekidnim borbama sa neprijateljem.
Manje smo se odmarali — bili tvrđi i svežiji;

slabije se hranili —- bili žilaviji;

slabije naoružani — ubojitiji;

bez motorizacije — brži.

Skuplja je bila svaka naša smrt, naše je disanje imalo drukčiju, posebnu vrednost. Kao da su se sve naše muke, napori i teškoće zgušnjavali u ubojit prkos, kao da su se preokretali u našu prednost."

1. travnja 1939. – Španjolski građanski rat završio je pobjedom Francovih nacionalista.

Zovite ga kako hocete ali svojom (hibridnom) neutralnoscu sacuvao zemlju od razaranja.
Malo se kurv'o sa Hitlerom malo sa Ruzveltom, posl'o jednu diviziju dobrovoljaca al' pod uslovom da samo ucestvuju u borbama protiv Rusa. Elem, dok su ostali ili visili u Nirnbergu ili se krili po Juznoj Americi on sjedio u fotelji sve do smrti 1975-e.

Ne zovem ga ja nikako. Vijest koju sam citirao objavio je Military History Hub, a koliko ih pratim nisam stekao dojam da je uredništvo smješteno u neku od sovjetskih ili socijalističkih republika, već na pravovjernom demokratskom Zapadu koji je uvijek u pravu.

Ama, ne personiram ja tebe, nego generalizujem. U cinu generala
Koliko se sjecam sa nasih casova istorije, na listi najpopularnijih likova je imao daleko manje bodova nego Djeda Mraz.
A i mnogi "revolucionari" sa naseg podneblja su karijeru zapoceli i zanat ispekli bas protiv njega.

Apsoštrumpfno se slažem s tobom. Moja greška je bila u tome što nisam naveo da je u pitanju citat i izvor... a jednu jedinu rečenicu sam doslovno preveo.

22. april Dan sećanja na žrtve holokausta, genocida i drugih žrtava fašizma u Drugom svetskom ratu obeležava se u spomen na 22. april 1945. godine, kada je došlo do proboja ustaškog logora u Jasenovcu.

U noći između 29.-30. Aprila 1999-te godine NATO je srušio Avalski toranj.