Dogodilo se na današnji dan (vojske, ratovi, bitke)

29.04.1941 u Nišu gestapo osnovao koncentracioni logor crveni krst. Kroz ovaj logor je prošao 30.000 Srba a oko 10.000 ubijeno.

sloba1 ::22. april Dan sećanja na žrtve holokausta, genocida i drugih žrtava fašizma u Drugom svetskom ratu obeležava se u spomen na 22. april 1945. godine, kada je došlo do proboja ustaškog logora u Jasenovcu.

Točan je datum proboja logoraša iz logora Jasenovac, ali netočno je da je taj dan odabran za sjećanje na žrtve Holokausta.
Naime, Dan sjećanja na žrtve Holokausta obilježava se 27. siječnja/januara, na dan kada je 1945. Crvena armija oslobodila logor Aušvic u Poljskoj.
2005 donešena je Rezolucija UN-a u tom smislu.

zalosno je da prica o Jsenovcu ni dan danas nije zavrsena. najmladji titov general je tvrdio da je ubijeno samo 50000ljudi. da su takve i njemu sline poslali na goli otok ni 1991 ne bi bilo

SveJug ::

ovo nije originalna slika. na originalnoj slici vojnik na slici u sredini ima tri casovnika na levoj ruci. pa je originalna slika morala biti izmenjena

Dan D.80 let je minilo.

Na današnji dan 1941. u šumi Brezovica kod Siska osnovan je Sisački partizanski odred.

Sisački partizanski odred, prvi odred NOV i POJ i prva antifašistička postrojba u Europi, osnovan 22. VI. 1941. u šumi Brezovica u blizini sela Žabno kraj Siska. Utemeljen je prema odluci Okružnoga komiteta KP Hrvatske, odmah nakon njemačkog napada na SSSR. Zapovjednici su bili Vlado Janić-Capo i Marijan Cvetković, a imao je 77 boraca, među kojima su bili Mika Špiljak, Nada Dimić i dr. Dan nakon osnutka odred je izveo diverziju na pruzi između Siska i Grede, a u svojem tromjesečnom djelovanju u šumama oko Siska izveo je nekoliko diverzija na željezničku prugu i telegrafsko-telefonske linije, napade na općinske zgrade u Topolovcu i Palanjeku te organizirao ilegalan i propagandni rad u Sisku i okolnim selima. Dan osnutka odreda u Republici Hrvatskoj obilježava se kao praznik Dan antifašističke borbe.

Dio teksta iz Vijesnikovog kalendara, a odnosi se na prvi partizanski odred:

22.06.1941
Odluku o formiranju Odreda je donio Okružni komitet Komunističke partije Hrvatske za Sisak. Još u svibnju održan je sastanak u kući Ivana Rukavine na kome je sudjelovao član CK KPJ Josip Kraš na kome je donesene direktive o pripemi ustanka. Nešto prije toga su ustaše pohapsile dvadesetak komunista u Sisku i pustili ih nakon prijetnji smrću i mučenjem.

Na kratkom sastanku održanom 22. lipnja 1941. u kući sekretara OK Vlade Janjića Cape, radnika sisačke željezare i člana CK KPJ i CK KPH, odlučeno je da se iste te večeri svi kojima prijeti hapšenje okupe kod sela Žabna, nedaleko od rijeke Odre. Iz skrivenih skladišta trebalo je izvaditi sanitetski materijal i oružje prikupljeno nakon aprilskog rata. Članovi OK su pohitali Sunji, Kostajnici i Petrinji da obavjeste sve skojevce i komuniste o odluci.

Janić je biciklom stigao u Petrinju prije racije i obavijestio drugove. Po pravoj ljetnoj sparini žurio je natrag, kako bi se i sam što bolje pripremio za odlazak. Namjeravao je zaobići gradski centar i neopaženo prići kući.

Međutim, na mitnici je bio zaustavljen. Iznenađenje puno najgore slutnje trajalo je samo časak... Prepoznao je prijatelja iz vojske, koji mu šaptom reče:
- Vlado, čuvaj se! Ustaše hapse sve članove URS-a u Capragu.

Sekretar OK krenuo je odmah prema Žabnu. U pravi čas, jer svega dva sata nakon sastanka, oko 8 sati prije podne, ustaše su krenule u raciju na komuniste i njihove simpatizere koji su im bili poznati.
Međutim, ovi su na vrijeme bili upozoreni. Uzalud su agenti čekali Janića, Cvetkovića i ostale kod njihovih kuća. Saznavši da je Cvetković toga jutra vlakom pošao prema Kostajnici, odlučili su da mu postave zasjedu u Capragu.

Ali ni skojevci, koje je u međuvremenu obavijestio Miško Gorički i drugi članovi Komiteta nisu ostali skrštenih ruku.

Preko Miče Mihovilovića i Nine Marakovića Cvetković je prenio direktive komunistima u Sunji i Kostajnici. A na povratku, u Capragu, skojevci ga spaziše prije agenata. Kratko upozorenje i on je požurio na izlaz na suprotnu stranu od perona. Preko teretnog vlaka koji je već bio u pokretu dohvatio se polja i sretno umakao potjeri.

U međuvremenu se Joso Tuškanac pobrinuo da na zborno mjesto stigne i dio sakrivenog oružja.
Kasno navečer iz svih pravaca, izgovarajući lozinku, stizali su komunisti koji su izbjegli hapšenje. Među njima su bili i svi članovi Okružnog i Mjesnog komiteta Siska. Na nasipu pored rijeke Odre okupili su se Vlado Janić, Marijan Cvetković, Ivo Lasić, Ivo Ogulinac, Joso Tuškanac, Ivo Lovreković, Mika Špiljak, Katica Kušec, Ivan Altić, dr Ivo Brodarac, Nada Dimić i drugi.

Istovremeno su se na drugoj strani Siska u šumi Brezovici našli drugovi Franjo Smolćič, Joso Malina, Drago Radović, Franjo Knebl i još neki.

Oni koji su se okupili na Odri čamcem su prešli rijeku. Razdijelili su oružje i dogovorili se o načinu održavanja veze sa Siskom i ostalim mjestima. Altić je određen za vezu sa Siskom i on se vratio u grad, a veza a Zagrebom uspostavljena je preko Petra Milkovića i Ivana Rukavine Siđe, radnika željezničke ložionice.

- Teško je sada reći da je te večeri formiran odred, kako se taj pojam danas shvaća. To nije bilo ni formiranje vojne jedinice, kakvo se prakticiralo kasnije u ustanku i borbi. Bili smo tu mi, članovi Partije, oružje i naša spremnost za borbu. Doduše, bez vojničkog iskustva. Tako je, eto, nastao naš odred i odmah idućeg dana krenuo je u ratnu akciju - objašnjava prvi komandant odreda Vlado Janić.

Zaista, već 23. lipnja odred je dokazao svoje postojanje.

Diverzantska grupa pod vodstvom Ive Lovrekovića izvela je prvu akciju na pruzi prema Zagrebu nedaleko od Lekenika. U sjećanju živih članova odreda ostao je podatak da su raspolagali sa 12 kocaka trotila. Dio tog eksploziva postavljen je pod šine i detoniran u času kad je nailazio vlak s njemačkim transportom za SSSR. Kompozicija je zaustavljena, ali nije prevrnuta.

Međutim, ta je eksplozija odjeknula mnogo snažnije među narodom, a i samim okupatorima. Još veću paniku izazvala je slijedeća eksplozija pod vojnom kompozicijom ispred željezničke stanice u Sisku.
Oštećen je i most kod Blinjskog Kuta. Telefonske linije prekidane su na raznim mjestima...

Jačanje odreda

U logoru odreda udaljenom dva kilometra od sela Žabna život je u međuvremenu poprimao sve više vojnička obilježja. Politički rad, vojna obuka, noćne akcije...

U šumu Šikaru, u kojoj se odred nalazio, stigao je već nekoliko dana nakon prvih akcija kurir s pismom Centralnog komiteta KPH u kojemu je odobrena odluka Okružnog komiteta, ali je i naglašeno da treba hitno stupiti u oružanu borbu s neprijateljem, a ne samo vršiti diverzije.

CK je u odred uputio i druga Tkalca, španskog borca, kao vojnog i diverzantskog instruktora.
Zbog važnosti sisačkog područja za dizanje ustanka sredinom srpnja sigurnim kanalima iz Zagreba dolazi i član CK KPH Ivan Rukavina. Formira se operativno rukovodstvo odreda u kojemu se nalaze Janić, Tkalec i Cvetković.

Nijemci i ustaše nisu mogli dugo trpjeti prisustvo takvog susjeda kakav je bio Sisački odred. Osim diverzija, na sisačkom području se pojaviše i leci umnoženi na šapirografu u šumi Šikari. Učestala su hapšenja u Sisku i okolici. U zatvor je dospio i Ivan Rukavina Seljo. Mučen, nije ništa priznao, tako da neprijatelj nije mogao saznati gdje se tačno nalaze partizani. A odred je postajao sve jači i po broju ljudi i po naoružanju.

Prva borbena akcija

Odlučeno je da se 20. srpnja izvede prva prava borbena akcija. Zasjedom koju je trebalo postaviti ustaškoj patroli uz prugu kod sela Greda rukovodio je iskusni borac Tkalec.

Grupa se lagano približavala dogovorenom mjestu. Na ravnici su mimo pasla stada konja. Zaokupljeni predstojećim susretom s neprijateljem, borci su uzbuđeno zauzimali položaj. Shvaćajući osjećaj pred prvu borbu, Tkalec je tiho objašnjavao:
- Drugovi, u borbi ne pogađa svaki metak. Možda ni svaki stoti. Treba pažljivo izabrati čas i onda osuti vatru.

Oduljilo se vrijeme u zasjedi, koje u takvim prilikama i inače sporo odmiče. Pred zom je postalo jasno da patrola neće naići, ali ne i to zašto je nema. Grupa se povukla prema logoru u Šikari. U pravi čas.

Čim su članovi grupe legli, izmučeni bdjenjem, do zemunice dotrči stražar Ivo Hrelec:
- Ustaše! Evo ih 200 metara od nas!

I istovremeno zaprašte i prvi pucnjevi. Kako su se u Šikari nalazila zapravo dva partizanska logora međusobno udaljena stotinjak metara, borci prvog logora odmah prihvatiše borbu u namjeri da se povuku prema selu Željezno.

Ustaše, a bilo ih je zajedno s policajcima i žandarima oko pet stotina, onda usmjeriše svoj napad samo na tu grupu. Njihov streljački stroj "češljao" je rafalima svaki grm. No kad je stigao do prvog logora, ovaj je več bio evakuiran.

Partizani su odstupali pod vatrom. Štiteći odstupnicu glavnini, poginuli su drugovi Ivo Lasić i Ivo Ogulinac Globa. To su bile i prve žrtve Sisačkog odreda. Od 14 boraca iz prvog logora prema velikogoričkim selima probilo se njih dvanaest.

Neprijatelj, međutim, nije otkrio drugi logor u kojemu se nalazilo osam boraca. Dobro maskirani, s oružjem na gotovs, čitav dan su promatrali kako ustaše pretražuju šumu. Nekoliko dana kasnije i ta se grupa preko Siska uspjela izvući iz obruča i povezati s grupom koju je vodio Franjo Knebl. Kompletan odred sastao se ponovo u Brezovici nedaleko od Siska. I ubrzo se oglasio novim akcijama...

На данашњи дан:
12. јула 1943. године у оквиру операције Цитадела, немачке офанзиве која је имала за циљ да опколи совјетске снаге код Курска, започела је битка код Прохоровке, највећа тенковска битка свих времена.

26. јула 1815. године oдиграо се бој на Дубљу, у ком су устаници под водством Милоша Обреновића потукли војску Ибрахим Марјаш-паше из Никшића. Том битком је завршен оружани део Другог српског устанка.

На данашњи дан:
31. јула 1648. године, у борби с Турцима погинуо прослављен српски јунак из Равних Котара Вук Мандушић, уз Стојана Јанковића и Илију Смиљанића најомиљенији јунак народне ускочке епике.

На данашњи дан:
31. јула 1944, као пилот савезничког авиона у ДСР, над Медитераном нестао француски писац Антоан де Сент Егзипери, аутор „Малог принца“, једне од најчитанијих књига у свету.
1998. у мору је пронађена његова сребрна наруквица, док је 2000. пронађен и његов авион.

Istina, kasnim dan-dva, ali ipak sam pronašao zanimljiv članak na Faktor.ba
Ni u školi nam nisu puno trošili vrijeme sa događajima koji su bili u vrijeme okupacije BiH od strane A-U Monarhije. Sada povremeno izađe ponešto na svjetlo dana.



Osmosatna bitka za Sarajevo

Velika istočna kriza (1875-1878.) sa svojom kulminacijom koja se ogleda u sukobu Ruske Carevine i Osmanlija preludije je ogromnih tektonskih promjena koje će uskoro pogoditi Bosnu, a ponajviše Sarajevo. Ruske snage došle su do San Stefana, predgrađa Carigrada, te Osmanskom Carstvu nametnule da, između ostalog, Bosna postane autonomna pokrajina poraženog Carstva.
Takav rasplet događaja, posebno kreiranje Velike Bugarske nije odgovarao drugim velikim silama Engleskoj, Francuskoj i Njemačkoj, te kancelar Oto von Bizmark u Berlinu saziva sudbonosni Berlinski kongres. Član 25. Berlinskog sporazuma dodijelio je Austro-Ugarskoj Monarhiji pravo da okupira i upravlja Bosnom i Hercegovinom, piše portal Intelektualno, prenosi Stav.
Vijest o nadolazećoj okupaciji različito je prihvaćena među stanovništvom: katolici su je podržavali, pravoslavci su žalili zbog toga što Srbija i Crna Gora nisu dobile značajniju ulogu u Bosni, dok su muslimani bili podijeljeni prema klasnoj liniji. Oni bogatiji smatrali su da će im brz prijenos vlasti omogućiti zadržavanje statusa i privilegija, dok je urbano muslimansko stanovništvo, predvođeno ulemom bilo snažno protiv.
Pošto je zemljoposjednička elita na sastanku u Carevoj džamiji podržala okupaciju, obavezu pružanja otpora na sebe preuzela je ulema. Kao predvodnici u organizaciji tih aktivnosti istakli su se Abdulah Kaukčija i Muhamed Hadžijamaković. Sarajevska elita pokušala je izvršiti medijaciju između različitih konfesionalnih i interesnih struja. Formiran je Narodni odbor koji je često mijenjao broj članova.
Vijest da je Berlinski kongres donio odluku kojom Austro-Ugarska Monarhija dobija pravo da okupira Bosnu i Sarajevo je stigla putem telegrama konzulu Wassitschu 3. jula 1878. godine. Na sastanku vilajetskog vijeća 4. jula, osmanski namjesnik Mazhar-paša je podržavao pružanje otpora okupacije, ali je ispoštovao preporuku centralne vlasti u Carigradu da održava javni red i mir do okončanja pregovora sa Austro-Ugarskom.
Već narednog dana poslije džume okupila se velika grupa ljudi koju je predvodio Salih Vilajetovac. Na protestima ispred Konaka, sjedišta osmanske uprave, isposlovali su smjenu nepopularnog vojnog zapovjednika, pa se protest tog dana okončao. Protesti se nastavljaju narednih dana ispred Begove i Careve džamije. Sjedište Narodnog odbora premješta se iz Konaka u Morića han, a većina zemljoposjednika osim Mustaj-beg Fadilpašića napušta ovaj organ. Odbor formira dva komiteta: jedan sa zadatkom da organizuje i omasovi vojnu organizaciju, a drugi da pripremi logističku podršku.
ad
U namjeri da ojača upravu, osmanska vlast šalje četiri bataljona, a sa njima dolazi i muftija Mehmed Nurudin Vehbi Šemsekadić iz Pljevalja, koji će prijeći na stranu otpora austrougarskoj okupaciji. Vilajetovac 25. jula ponovo organizuje protest sa zahtjevom da se otporu preda svo osmansko oružje. Vojni komandant je uspio izbjeći predaju oružja pod izgovorom da će poslati zahtjev centralnoj vlasti u Carigradu da se predaja izvrši. Konzul Wassitsch predaje 27. jula proglas cara iz Beča o okupaciji.
Vojni upravitelj Hafiz-paša 28. jula pokušao je uspostaviti kontrolu nad gradom, ali biva uhapšen. Ostali osmanski činovnici podnose ostavke. Osmansko oružje, ali i sam grad Sarajevo sada je u rukama ljudi koji namjeravaju pružiti otpor okupaciji. Proglašena je Narodna vlada, a već dan kasnije austrougarske trupe, predvođene generalom Filipovićem ulaze u Bosnu.
Prve dobrovoljačke formacije 2. augusta kreću iz Sarajeva da se suprotstave osvajaču. Jedinice su podijeljene prema konfesionalnoj pripadnosti. Nije postojala jasna linija komandovanja, već je svaka grupa dobrovoljaca djelovala zasebno. Stevo Petranović, trgovac i veliki zagovornik panslavizma održao je govor pravoslavnim dobrovoljcima.
Hafiz-paša 13. augusta šalje apel Narodnom odboru da obustave vojna dejstva i okončaju otpor. Austrougarska vojska sa sjevera i zapada dolazi u neposrednu blizinu Sarajeva 18. augusta. Sutradan započinje osmosatna bitka za Sarajevo. Borbe počinju u četiri sata ujutro na području Koševa i proširuju se do Ali-pašine džamije. Paralelno se vodio niz manjih sukoba: kod Magribije, Žute tabije i na Kovačima. U borbe su se uključile i žene. Žestina bitke bila je iznenađenje za austrougarsku vojsku. Smatra se da su austrougarske trupe izgubile oko 300 vojnika. Borbe su se vodile na ulicama, jer bi zbog brojnosti i opremljenosti austrougarskih trupa otpor na otvorenom polju bio potpuno neučinkovit.
Ključnu ulogu u odbrani Sarajeva imali su Muhamed Hadžijamaković i Abdulah Kaukčija. Na njih će biti usmjerena i odmazda Austro-Ugarske vojske i vlasti nakon zauzimanja grada. Nekoliko dana poslije pada Sarajeva, Hadzijamaković je uhapšen dok se kretao prema Konaku u namjeri da se preda generalu Filipoviću.
Nešto kasnije istog dana osuđen je na smrt vješanjem. Na prijekom sudu izjavio je da se ne osjeća krivim i da se borio za svoj narod. U sukobu sa čuvarima koji su ga vodili do mjesta pogubljenja uspio je jednom da otme pištolj. Ranio je par čuvara, ali i sam biva teško povrijeđen. Smrtna kazna je izvršena.
Abdulahu efendiji Kaukčiji suđeno je 24. augusta, te je naloženo njegovo strijeljanje. Još sedam osoba je osuđeno na smrt. Brojni stanovnici Sarajeva su zarobljeni, ali austrougarske vlasti brzo puštaju žene i djecu. Oko 600 zarobljenih muškaraca prisiljeno je da pješke krene prema Bosanskom Brodu, odakle vozom idu u Beč. U Beču su u sprovedeni kroz grad, gdje su bili izloženi vrijeđanju i porugama stanovništva.
Kraće vrijeme su proveli u zatvoru u mjestu Olomouc, a po proglašenju opće amnestije 15. augusta vraćaju se kući. Ponovno su prisiljeni da se od Broda kreću pješke. Salih Vilajetovac uhapšen je 2. augusta, osuđen na smrt, ali mu je kazna preinačena na pet godina robije. Iz zatvora je pušten pod uslovom da se nikada ne vrati u Bosnu i Hercegovinu.
Preminuo je u Meki 1887. godine.

Pročitao sam pažljivo tvoj post i bolji si postao nego Stanko.
Svaka čast!

Hvala, ali najčešće ne zaslužujem tu pohvalu.
Naime, povremeno (kad imam vremena) pišem svoj tekst koji se odnosi na neki konkretni izvor, a ponekad većina teksta bude u domeni "copy-paste".
Čak mi je i draže kopirati jer kad god pišem svoj tekst, uvijek mi je u podsvjesti neki crv koji burgija i opominje me da možda mogu napisati nešto što izlazi iz konteksta ili se može pogrešno protumačiti, pa samim time i napraviti problem.

Sjajno si napisao

Na današnji dan, 1485. godine, engleski kralj Richard III je poginuo u bitci kod Bosworth polja. S njim umire i dinastija Plantageneta. Posljednji je engleski monarh koji je pao u borbi. Odvežen je u obližni grad Leicester i tu je pokopan bez ikakve ceremonije. Vremenom mu je grob zaboravljen.
Vjeruje se da je njegov izvorni nadgrobni spomenik uklonjen tijekom engleske reformacije , a pogrešno se mislilo da su njegovi ostaci bačeni u rijeku Soar . Godine 2012. društvo Richard III naručilo je arheološko iskapanje na jednom parkiralištu,  na mjestu koje je prethodno zauzimao Samostan sive braće .
Sveučilište u Leicesteru identificiralo je ljudski kostur pronađen na tom mjestu kao kostur Richarda III,  kao rezultat radiokarbonskog datiranja , usporedbe sa suvremenim izvješćima o njegovom izgledu, identifikacije traume zadobivene u Bosworthu i usporedbe njegove mitohondrijske DNK sa potomaka njegove sestre Anne . Ponovno je pokopan u katedrali u Leicesteru 2015.


Još samo par informacija o ovom zadnjem Plantagenetu:
Vladao je nepune dvije godine, a u to vrijeme je uspio doživjeti dvije pobune protiv sebe.
Naime, nasljedio je krunu od Edvarda IV i nakon toga osporio pravo na vladavinu maloljetnog Edvarda V kojem je imenovan "Lordom zaštitnikom". Naravno i tada su postojale političke zakulisne igre, pa je brak pokojnog Edvarda IV proglašen bigamnim, a njegovi nasljednici su ostali bez prava nasljedstva.
Prva pobuna je izbila već mjesec i pol nakon Richardovog krunjenja i ona je ugušena.
Drugu, koju su poveli Henry i Jasper Tudor, uz pomoć Francuza nije preživio. Izgubio je već navedenu bitku kod Boswortha i nakon njega je na prijestol stupio kralj iz dinastije Tudor - Henry VII.

Fotografije koje su nastale na današnji dan prikazuju napredovanje britanske pješadije, artiljerije i mehanizirane jedinice 43. Wessex divizije.
Nastale su tijekom i nakon prelaska rijeke Seine u mjestu Vernon u Normandiji.








Inače, sjećam se da su nam u JNA prikazivali nastavni film "Bailey" pontonski most. Tada mi je bilo zanimljivo to što se na njega postavlja i ograda. Sigurno je sigurno

Na današnji dan 9. godine, pripadnik germanskih plemena Arminije koji je bio obučeni  rimski vojnik (zapovjednik?), počinio je izdaju i namamio rimske legije pod zapovjedništvom Publiusa Kvintilija Vara u zasjedu u Teutoburškoj šumi. Vijest o epskom porazu natjerao cara Augusta u očaj.
Navodno je plakao i uporno ponavljao "Quintilije Varus, vrati mi moje legije!"



U ovom porazu u potpunosti su stradale tri rimske legije (XVII., XVIII. i XIX.), tri ale (krila) konjice i 6 pomoćnih kohorti, u kojima je ukupno bilo 15.000 – 20.000 ljudi.

Prema nekim izvorima, spomenuti Arminije nije bio pripadnik rimske vojske, već jedan od germanskih vođa. Pa se tako mogu pronaći i ovi podaci: "Iskoristivši ustanak dalmatinsko-panonskih ilirskih plemena protiv Rimljana u Batonskom ratu, heruski knez Arminije, jedan od germanskih vođa, koji je jedno vrijeme bio u službi Rimljana, podigao je germanska plemena na ustanak."

Ono što je činjenica,  Prokonzul Germanije, rimski vojskovođa Publije Kvintilije Var, krenuo je s tri legije (XVII., XVIII. i XIX.) i pratećim postrojbama ugušiti pobunu. Germani su navukli Rimljane duboko u Teutoburšku šumu i u nekoliko iznenadnih napada iz zasjede ih razbili. Prema nekim izvorima, bitka se desila u više pojedinačnih okršaja (najviše njih u maglovitim, vlažnim i strmim šumskim klancima), ukupno trajala najmanje tri dana, pri čemu su Germani uništavali dio po dio razvučene kolone  iscrpljenih Rimljana na njihovom putu kroz šumu. Tih je dana padala i obilna kiša, natopivši močvarna područja i otežavši kretanje ljudi.

U bitki je poginuo i prokonzul Var. Prema nekim verzijama počinio je samoubojstvo ili ga je po njegovoj zapovjedi ubio neki legionar. Saznavši za težak poraz, car Oktavijan August navodno je uzviknuo: "Vare, Vare, legiones rede" ("Vare, Vare, vrati mi moje legije").

XVII., XVIII. i XIX. legija više nikada nisu obnovljene. Poslije nekoliko godina rimska vojska nakratko je upala u Teutoburšku šumu i ondje zatekla mnoštvo kostura legionara te germanske oltare na kojima su Germani ritualno žrtvovali rimske časnike. Na bojištu se i danas pronalaze brojne rimske kovanice koje su bile dio blagajne uništenih rimskih legija. Pronađena je također i ceremonijalna maska rimskog legionara. Sve to dokazuje da su Rimljani doživjeli veliki poraz i rasulo.

Ovom pobjedom Germani su povratili svoju neovisnost, a Rimljani su se povukli na rijeku Rajnu.

Znaš li se gdje se nalazi ta šuma?

Na današnji dan prije 110 godina, 8. rujna 1914. godine, 19-godišnji britanski vojnik Thomas Highgate pogubljen je zbog dezertiranja - prvi od 346 britanskih vojnika "streljanih u zoru" tijekom Prvog svjetskog rata.

Rekonstrukcija pogubljenja britanskog vojnika.

Rođen u Shorehamu u blizini Kenta, Engleska 13. svibnja 1895. godine, Thomas James Highgate imao je samo 17 godina kada se 14. veljače 1913. prijavio u 1. bataljun, Royal West Kent regimente britanske vojske.
.
U dobi od 19 godina kada je izbio Prvi svjetski rat, vojnik Highgate je 15. kolovoza 1914. otpremljen u Francusku sa svojom jedinicom. Već tjedan dana kasnije, vojnik Highgate je sudjelovao u bitci kod Monsa i britanskom povlačenju na rijeku Marnu.
U ranim satima 6. rujna/septembra, bataljun vojnika Highgatea krenuo je naprijed i napao u Prvoj bitci na Marni. Njegova jedinica pretrpila je zapanjujuće gubitke u napadu. Tako se i desilo da je mladi vojnik doživio slom i pobjegao sa bojišnice.
Pronašao je malu seosku kuću u blizini sela Tournan-en-Brie, kao i neku civilnu odjeću, koju je obukao prije nego se sakrio u štali.
.
Na kraju ga je otkrio lovočuvar imanja, koji je slučajno bio Englez. Vojnik Highgate je navodno rekao čuvaru lovočuvara: "Dosta mi je toga, dosta mi je  vojske i želim izaći iz nje, a ovako ću to učiniti. "
Naravno, njegov hrabri sunarodnjak ga je otkucao vlastima. pa je mladić uhapšen i odmah je poslan na vojni sud - istog tog dana - 6. rujna. Na njegovom suđenju, vojnik Highgate nije imao zastupnika i izjavio je da se ne može sjetiti mnogo toga što se dogodilo. Osuđen je na smrt zbog dezerterstva, a viši časnici su inzistirali da "on bude pogubljen javno i što je moguće prije".
.
U 7:07 ujutro 8. rujna 1914. vojnik Thomas Highgate je pogubljen u Tournan-en-Brie  pred streljačkim vodom iz Dorset regimente i Češirske pukovnije. Kako bi ga koristili kao primjer, objavljena je vijest o njegovoj sudbini i podijeljena ostatku britanskih ekspedicijskih snaga.
Vojnik Thomas Highgate nema poznati grob, ali ga se spominju na britanskom spomeniku nestalima u La Ferré-sous-Jouarre na Marni, kao i na Sidcup War Memorijalu, nedaleko od mjesta gdje je rođen.
.
Tijekom Prvog svjetskog rata na smrt je osuđeno preko 3.000 britanskih i vojnika Commonwealtha, od kojih je 346  izvršeno.
.
31. listopada 2006., nekih 90 godina nakon Prvog svjetskog rata, usvojen je Zakon o oružanim snagama iz 2006., kojim se službeno pomilovalo 306 britanskih i Commonwealth vojnika pogubljenih tijekom Prvog svjetskog rata, najviše optuženih za dezerterstvo.
.
Preostalih 40 pogubljenih vojnika(od 346), koji nisu pomilovani nisu bili dezerteri. Među njima je bilo 37 vojnika pogubljenih zbog ubojstva i 3 zbog pobune.

Doktor Živago ::Znaš li se gdje se nalazi ta šuma?

Da budem precizniji, iskoristit ću podatke sa Wikipedije, a onda ću potražiti neku upotrebljivu kartu koju ću zakačiti ispod teksta. Dakle:
"Teutoburška šuma (njem. Teutoburger Wald) je naziv za lanac šumovitih brda i relativno niskih planina u njemačkim pokrajinama Donja Saska, odnosno Sjeverna Rajna-Vestfalija, poznatom kao poprište znamenite bitke u kojoj su Germani nanijeli odlučujući poraz Rimljanima godine 9. Do 19. stoljeća službeni je naziv za to gorje bio Osning, da bi kasnije bio promijenjen zahvaljujući njemačkom domoljublju koji je bitku uzeo kao simbol nacionalnog identiteta i jedinstva."

Podaci koje sam našao u Hrvatskoj enciklopediji (LZ Miroslav Krleža) kažu:
Teutoburška šuma (njemački Teutoburger Wald), šumovito gorje u sjeverozapadnom dijelu Njemačke, koje odvaja porječja rijeka Ems i Weser. Dugo je oko 110 km, široko 7 do 15 km, visoko do 446 m (Barnacken). Prema jugu se nastavlja u Eggegebirge (468 m). Građeno je pretežno od krednih sedimenata (vapnenci, pješčenjaci). Na području Teutoburške šume nalaze se dva parka prirode: TERRA.vita i Teutoburger Wald/Eggegebirge. U rubnom području leže Osnabrück, Bielefeld i drugi gradovi i naselja. Teutoburška šuma ispresijecana je prometnicama koje povezuju sjevernu i srednju Njemačku.

Jedna od dostupnih karata (istina na engleskom jeziku) je ova. Bilo bi dobro zanemariti oznaku Highway A1 jer ona po svemu sudeći u to vrijeme nije postojala .


Na ovom mjestu kod sela Kalkriese navodno se odigrala konačna bitka u kojoj su pobijeni svi preostali Rimljani:


Prema dostupnim opisima, bitka je trajala nekoliko dana i vodila se na širokom području.
Ja sam formalno označio moguće mjesto, ali po svemu sudeći kosturi i ostaci rimskih legija rasuti su kilometrima uokolo.

P.S.
Nagradno pitanje: zašto se nogometni klub u Bielefeldu zove "Arminia"?

Na današnji dan prije 106 godina, 18. rujna 1918. godine, vođena je bitka kod Épehyja u sklopu savezničke stodnevne ofanzive.


Britanci su do rujna 1918. godine planirali potpuni napad na njemačku Hindenburg liniju, koju su imali namjeru probiti  i na taj način najzad pobijediti u ovom krvavom ratu. Kako bi imao što više ljudi za ovu važnu operaciju, britanski vrhovni zapovjednik Haig nije bio voljan izvesti bilo kakve napade prije glavnog na liniji Hindenburg. No 12. rujna britanska 3. armija pod generalom Rawlinsonom postigla je uspjeh u bitci kod Havrincourta nedaleko od Cambraia, pokazujući time da njemačka obrana slabi.
Ova pobjeda uvjerila je Haiga da pokrene ograničenu ofenzivu na teško utvrđeni grad Épehy sjeverozapadno od St. Quentina, gdje su Nijemci držali neko uzvišenje ispred Hindenburg linije.
Plan je bio sljedeći:
Napad bi izvelo 10 britanskih  i 2 australske divizije, a Francuzi bi podržali napad držeći im bokove. Da bi se sačuvao element iznenađenja, ne bi bilo preliminarnog višednevnog bombardiranja.

- Ako uspijem, malo ću provjeriti je li uopće neka od bilo kojih velikih bitaka u prvom svjetskom ratu započela a da nije bilo preliminarnog i velikog bombardiranja. Nekako mi je potpuno normalno da su sve bitke u tom ratu počinjale uz prethodno višednevno artiljerijsko djelovanje. Barem je to tako predstavljeno: prvo artiljerija ore, a onda se podiže neki kapetan ili poručnik sa zviždaljkom i počne ono "juuuuuriiiiiiiššššš" - a sa neprijateljske strane prašte mitraljezi i njihova artiljerija...
No da se ja vratim stvarnim događajima:

U 5:20 ujutro, 18. rujna 1918., 1.488 topova otvorilo je masivno bombardiranje njemačkih linija u Épehyju. Zaštićeni njihovom baražnom vatrom, britanske i australske trupe, uz potporu 21 tenka, po jakoj kiši prešle su u napad. Australci su postigli potpuni uspjeh i zauzeli sve svoje ciljeve, te zarobili  oko 4.200 njemačka vojnika.
(Kako je to znalo biti) Obećana francuska podrška nikada nije stigla, što je značilo da su Britanci trpjeli na jak njemački pritisak na svojim bokovima. Ipak, Britanci su u centru napredovali i zauzeli  Épehy, iako je uspjeh na bokovima bio ograničen.
Do kraja tog dana, 18. rujna Nijemci su potisnuti 4,8 km, a Britanci i Australci zarobili su  oko 11.750 neprijateljskih vojnika i 100 topničkih oruđa. Australci su pretrpjeli 1.260 žrtava, uključujući 265 mrtvih.

U bitci kod Épehyja došlo je do prve od nekoliko australskih pobuna, kada su neki Australci odbili napasti Nijemce kako bi pomogli britanskoj postrojbi s njihove desne strane da svlada njemačku obranu.

- Opet moj komentar - obično svi čitamo podatke koji su prolazili kroz neku vrstu cenzure. Čini mi se da je u to vrijeme britanska cenzura bila ona koja je određivalo što je krivo, a što pravo. Da nije tako, možda bismo saznali i za neke ranije slučajeve gdje su britanci odbili pomoći australcima. Čudno bi bilo da su ovi ničim izazvani odbili pomoći svojim sudruzima po oružju...

(I kako to biva) Dana 21. rujna 119 australskih vojnika je zatvoreno zbog optužbi za dezerterstvo. Time su se potencijalno suočili sa mogućnošću prijekog suda i strijeljanjem.
- Ipak nekad je dobro da sudstvo, pa makar i vojno bude sporo. -
Tako se desilo da nakon potpisivanja primirja 11. studenog 1918. godine i odbijanja australske vlade da sankcionira njihove trupe zbog pobune, sve optužbe protiv australskih vojnika su odbačene.



Na slici gore vidi se poginuli njemački mitraljezac u rovu kod Hargicourta nakon bitke kod Épehyja, 19. rujna 1918.
(Obojio @world_war_i_in_color)

Na današnji dan 22. rujna 1914.
HMS Aboukir i njezine sestre, Cressy i Hogue potopila je njemačka podmornica U-9, pod zapovjedništvom kapetana Otta Weddigena.
Ukupno sa sva tri broda bilo je 837 spašenih mornara, izgubljeno 62 časnika i 1.397 mornara.
Aboukir je izgubio ukupno 527 članova posade